Zapravo niti ne znamo točno, koliko slavenskih narodov, narodnosti i etničkih zajednic ima, recimo, dani u Europi. Znamo o podjeli na zapadne, sjeverne, istočne i južne Slavene. Ali su bijeli Hrvati (nekad u dana šnjoj Poljskoj) sjeverni ili ipak jur južni Hrvati. Uz ostalo, za Karola Wojtyłu, kasnijega papu Ivana Pavla II. se kolportira, je po osobnoj definiciji navodno bio potomak bijelih Hrvatov.

Otkada postoji Federativna unija europskih narodnosti (utemeljena 1949. u Versaillesu kao nasljedna organizacija od 1925. do 1938. postojećega Kongresa europskih nacionalnosti) s aktualno kih 90 učlanjenih organizacijov iz 33 europskih držav a pak još i širje, se ova obitelj proširuje od kongresa do kongresa FUEN-a. Ste na primjer čuli za Lemake u Ukrajini ili za mali narod Ersja u Ruskoj odnosno za Pomake u Bulgariji? Puno toga morete čitati i u brošuri Djelatne zajednice slavenskih manjin (AGSM), ku su na hrvatski presadili u Hrvatskom centru u Beču — ki je skupa s HKD-om član FUEN-a — i ka bi tribala stati na polici u svakoj knjižnici zainteresiranih ljudi, ki se bavu manjinami i narodnimi grupami odnosno nacionalnosti.

U FUEN-u su se i gradišćanski Hrvati zalagali za to, da bi i moliški Hrvati, zastupani kroz Zakladu Agostina Piccoli, postali člani ove sve veće FUEN-obitelji, ča se je i ugodalo. Kao vrhunac ovoga relativno kratkoga članstva, su ovi moliški Hrvati, zastupani kroz Antonija Sammartina u okviru AGSM-u sada mogli pozvati organizirati i prirediti seminar slavenskih narodnosti. Ako negdo ima pravo da zastupa moliške Hrvate, onda je to prvotno ZAKLADA AGOSTINA PICCOLI kao krovna organizacija brojnih moliškohrvatskih inicijativov. To pravoda ne isključuje, da bi i druge inicijative, ako se pridružu članici FUEN-a, ZAKLADI AGOSTINA PICCOLI, moru postati člani ove velike obitelji narodnosti i nacionalnosti u Europi.

Vrlo zanimljiva je i pojava na rubu ovoga kongresa: Ča je lingua franca, jezik na kom se svi zastupniki slavenskih narodov i narodnosti moru sporazumiti? Za vrime Austro-Ugarske Monarhije se je povidalo, da bi nimški bio jezik na kom su se mogli sporazumiti svi slavenski narodi. To danas znamda dijelom isto još valja, ali je engleski stupio na prvo mjesto. A svakako i gradišćanskohrvatski. Zač? Zato, kad gradišćanskim Hrvatom ni južnoslavenski jeziki nisu tudji, a sa slovačkim, slovenskim, i ruskim im ide laglje nego drugim. A pokidob svaki gradišćanski Hrvat zna odlično i nimški se naravno dobro moru sporazumiti i s Łužičkimi Sorbi iz Nimške i npr. sa Čehi iz Hrvatske. Naravno, govoru naši ljudi dobro i engleski a sve već i talijanski. Opet jednoč spunjuju i ulogu tumača, jer znaju jezike!