U hrvatskoj sceni pokrajine, austrijske savezne zemlje Gradišće se sve glasnije morguje zbog proslavov u vezi sa »100 ljet Gradišće«, jer se svenek nek samo čuje za Hrvate i druge narodnosti u zemlji, ali niti se je ne spominje temeljito i zapravo nigdir aktivno ili konstruktivno ne sudjeluju i nikako se ne more dostati dojam, da bi je s „oficijelne“ strane zaista gdo kanio odnosno mogao uključiti u zaista sadržajne, smisla pune priredbe i proslave širom Gradišća. A ovi drugi naši, s druge strane granice, ionako nimaju ništ za svečevati ni slaviti.

Veliko nezadovoljstvo je zapravo jur počelo s filmom o Gradišću u pauzi tradicionalnoga novoljetnoga koncerta 1. januara o. lj. Cijeli svit je gledao i koncert i film, ki je zapravo bio odličan promotivni-film o Gradišću, o znamenitosti i posebnosti ove zemlje. Ali su pri tom jednostavno „pozabili“ na narodne grupe, ke da su polag riči i političarov i kulturnjakov sastavni dio Gradišća. U nediljni govori se ove narodne grupe Gradišća spominje kao veliko obogaćenje, kao neizostavni dio samosvisti ove zemlje i toga ča iz ove najmladje savezne zemlje Austrije stoprv načinja tu posebnost, za ku nas navodno svi poznaju.

No, ništ od toga. Prlje koč su naše hrvatske tamburaške grupe barem putovale po cijelom svitu kao „ambasadori“ Gradišća. Sve dokle su bili peljači tamburaških grup u mjerodavni pozicija ili važni u različni uredi Zemaljske vlade. Tih „zlatnih“ časov se još danas spominju brojne sada jur zrelije tamburašice i tamburaši pred svim na Poljanci, kad su po nalogu ili barem uz inicijativu i potporu oficijelnoga Gradišća predstavljali i vabili za ovu zemlju širom svita: sa svoji lipimi divojkami i junaki, šarimi nošnjami i milozvučnim i temperamentnim sviranjem i jačenjem. To je u medjuvrimenu jur „lanjski snig“. Mladi med Hrvaticami i Hrvati u Gradišću su se jur počeli smijati o tom da je jedino ča se još zna za Hrvate je tambura i da smo nad tim sve ostalo pozabili niti se već ne marimo za ništ drugo.

To pravoda nije istina. Imamo puno svega drugoga. Samo to niji plakativno, niti se ne more tako na pozornici niti pred kamerom pokazati kao mladenačka tamburaška grupa u svoji predivni narodni nošnja uz lipe jačke i vesele i srićne obraze. A gdo se ne bi volio predstaviti sa svoje najlipše i najmilije strane, ako nastupa pred publikom — domaćom i stranjskom? Ali ubiti nam to nije doprimilo boljitak a još manje ugleda niti jačalo otpor protiv asimilacije.

Kao daljnji dokaz u najnovije vrime — da ne igramo nikakovu ulogu u javnom životu zemlje — mogli bi uzeti svetačnu jubilarnu sjednicu Zemaljskoga sabora. O svemu je bilo govora, ali o narodni grupa samo u jednoj zbočnoj rečenici. Ali i ovde su izostali protesti, i s naše strane…