Stinjački hodočasniki su ovo ljeto imali dalek put. Već od 100 kilometrov su morali preobladati dokle su dostignuli svoj cilj — otpravili su se naime PUTUJUĆOJ CELJANSKOJ MARIJI na Poljance u sjevernogradišćan. Celindof.

Hodočašćenje ima na Stinjaki jur dugu tradiciju. Lani su stinjački hodočasniki zbog korone samo u malom broju svečevali 300. obljetnicu hodočašćenja u štajersko Celje. Ov broj je ončas izvidio bivši farnik na Stinjaki Branko Kornfeind. Druga obljetnica, naime 50. obljetnica hrvatskoga shodišća u Celje, je pokrenula „novo“ shodišće. 1973. ljeta je organizator shodišća u Celje, Martin Meršić mladji dostao kip, kopiju Celjanske Marije. Od onda putuje kroz hrvatska sela u Austriji, Slovačkoj i Madjarskoj. Da se i piše hodočasti u ova sela, na Stinjaki još nima tako dugu tradiciju. Mali jubilej su Stinjačani ovo ljeto ipak mogli svečevati. Za deseti put se je grupa piše otpravila u mjesto boravka PUTUJUĆE CELJANSKE MARIJE. Počelo je sve 2008. ljeta s prilično kratkim shodišćem u kih 20 kilometrov udaljeni Pinkovac. Ljeto kasnije je PUTUJUĆA MARIJA pak boravila u Klimpuhu, kamo se je onda još šakica ljudi otpravila. Od 2013. ljeta hodočastu Stinjačani prez prekida širom Gradišća. Imaju za njimi jednodnevna shodišća u blisku Čajtu ili Nardu, ali i na primjer jako dužičko četverodnevno shodišće u Hrvatski Jandrof u Slovačkoj. Na svih deset shodišćev je bio samo jedan: Martin Schiller, ki skupa sa svojom ženom Veronikom i s prijatelji Frekom i Juditom Živković u zadnji ljeti organizira shodišće.

Tako i ovo ljeto. Ukupno 22 ljudi su se najavili za shodišće, ko je ovo ljeto peljalo u kih 100 kilometrov udaljeni Celindof. Za nijednoga hodočasnika to nije bio prvi put. Šarolika grupa je zadnjih ljet jako skupa zrasla i odvisno od daljine se priključuje već ili manje ljudi. Ov put su hodočasniki bili med 25 i 75 ljet stari. Kot je rekao stinjački farnik Štefan L. Jahns ima ćut, da je želja za hodočašćenjem zadnjih ljet narasla. Zadnjih 20 ljet da se je stvorilo čuda novih grup, ke sada idu u Celje, a djelomično i k PUTUJUĆOJ CELJANSKOJ MARIJI. Farnik Jahns je osvidočen, da ljudi to ne djelaju samo iz kakovoga športskoga aspekta. Mala anketa med hodočasniki je to potvrdila. Kot je rekla jedna sudionica: „Piše iti s tovaruši morem i doma, a to laglje.“

Molilo se je prije ipak već, a shodišća u današnje vrime imaju i odredjenu udobnost. To su si hodočasniki isto složni. Tako imaju Stinjačani prateće vozilo. Hermann Zieserl, vjerni šofer, jur ljeta dugo čeka grupu na štacija, vozi pilo i prtljagu. Prije to pravoda nije bilo tako. Predmoliteljica grupe, Marica Grandić, ka je jur prik 50 puti bila piše u Celju, pozna i stare čase. Ona povida, kako su pogodini, čisto mokri, tri ure strmo u brig išli i neprestano molili. Danas se gleda, da se svaki dan bar molu dva očenaše, da se jednu etapu jaču marijanske jačke i da se pomoli kod crikav i piljev.

Ostalo vrime stoji svakomu samomu na raspolaganju. Neki je koristi za tihu vlašću molitvu, drugi za razgovore, a i šala je Bogu draga, kot se veli. Hodočasniki imaju na putu k PUTUJUĆOJ MARIJI i uvijek mogućnost upoznati nove krajine. Najti pute je za organizatore uvijek novi izazov i malo presenećenje. Kako je povidao Martin Schiller, si pute pogledaju i markiraju na karti. Pojedine dijele puta si onda autom na licu mjesta pogledaju, ali cijela ruta da je zapravo nepoznata.

Put u Celindof je prvi dan peljao u 45 kilometrov udaljenu Livku. Na ov način se upoznaju manja odnosno bivša hrvatska, a i madjarska sela. Na prvom danu na primjer Dolnju Bortu i Siget kot i sela Vlahije. Put je hodočasnike peljao kroz Milištrof, Rupišće i Podgorje prik Pisanoga briga u Livku. A drugi dan se je objedvalo u Kalištrofu. Za već koga je ov dio Gradišća bio nepoznat. Do sada su shodišća uvijek peljala istočnije kroz hrvatska sela s ov- ili onkraj granice. A i idilične staze kroz loze brigovlja Rozalije dopadale su se hodočasnikom i su dale ugodan hlad u drugačije vruće vrime.

Pri zadnjoj etapi su Stinjačane onda sprohadjali škuri oblaki, godina se je ali stopr spušćala, kad su pišaki i hodočasniki, ki su došli punim autobusom, bi li na maši vani. Kot se je šalio bivši farnik Stinjakov a sadašnji farnik Celindofa, Ignac Ivančić, na koncu maše, su zato priredili agapu — da bi i iznutra smočili tijelo.