Ovo je jako aktualna, preds vim i jako vruća tema, ku triba razmatrati iz različnih pozicijov i gledišćev. Ovde si uzimam pravo da ocrtam ulogu žen, ženskoga svita u mojem privatnom, društvenom i poslovnom djelokrugu, dakle životu.

Odrasaosam u obitelji, u koj su žene bile ne samo ravnopravne, nego su imale i komandu. Ali to nikada nisu tako izigravale, da bi muži od toga morali trpiti. Uloge su bile podiljene tako kako je odgovaralo okolnosti i prilikam. Dočuo sam i vidio, da ne samo muži tuču žene nego i obrnuto, ali sam imao sriću da nisam odrasao u okruženju s nasiljem. Ča su žene rekle u mojoj užoj i širjoj obitelji, tako sam ja doživio, je bilo svenek isto važno, morebit još i važnije, zapravo su svi i sve imali/e mogoćnost da se razviju kako su htili i htile. Odrastao sam i tim, da su žene najednoč imale mogućnost djelati i u fabriki. Ali sam to doživio kao neko oslobodjenje, jer su rado išle na posao kad su najednoč imale priliku si ča zaslužiti. To sam doživio i kao neko zadovoljstvo med njimi. Samo na 1. maj im je partija naredila da gredu demonstrirati i protestirati protiv tih „onde zgora“ a su „črljeni vrazi“ vikali na „črne pse, kucke“, ki su uprav na 1. maj posebno čuda djelali na lapti i u štala. U školi sam bio okružen od divičic, ke su bile uglavnom sve pametnije od nas dičakov, naravno i zrelije u daljnjem životu i uspješnije — ili pri studiju ili na poslu i u prosjeku su se „bolje“ udale, nego mi tadašnji dičaki oženili.

U društvenom životu sam „zapao“ u pretežno žensko društvo, da li je to bilo u Kolo-Savuju, da li je to bilo u HAK-u ili kašnje u HGKD-u — ča se tiče Beča, a u HKD-u, HNVŠ-u ili KUGI ča se tiče Gradišća. Nikada nisam imao dojam, da su ove žene u peljajući funkcija u ti društvi potlačene, da im ovo ili ono nebi bilo moguće ča bi nam muškarcem bilo moguće.

U mojem hrvatskom angažmanu sam odrasao u potpuno ravnopravnom društvu (iz mojegagledišća), kade su žene imale važnu, da ne velim važniju rič i da su uglavnom one odlučivale i danas odlučuju. Da je moj privatni život dominiran od žene ne triba posebno naglasiti. Ako bi bili u nogometu onda se stoji 9:4 za žene s pogledom na moju osobnu lozu.

Subjektivno imam dojam da se nijednoj nikada ništ nije skratilo zbog toga kad bi bila žensko. Odgojen sam tako, da svi imaju ista prava i da tribamo jedan drugoga i drugu podupriti, neovisno od spola i forsirati irazviti individualne sposobnosti.

Gluši idealno — a pravoda nije, jer se nadoknadno ispostavi, da bi ovde i onde tribalo drugačije bolje, djelotvornije, ravnopravnije postupati. A kad je išlo za društvene „peljajuće“ funkcije, neke žene su svitovale svojim mužem, neka to preuzme negdo drugi, a kamo li da bi se one zato naticale. Zato su prepametne!