Ljeta i desetljeća dugo smo se gorljivo, angažirano i hrabro i glasno zalagali za dvojezične seoske tablice. Svenek smo i argumentirali tim, da to vjerojatno nije najvažnije u našoj sve težoj borbi za jezični, kulturni i narodnosni opstanak — ali da je to vidljiv znak i da ti dvojezični naziv i sela (pred sim pravoda hrvatski jer ni­m­ške smo ionaku jur imali) di­žu samosvist, pomažu bo­ljoj identifikaciji samih pripadni­kov Hrvatov i Hrvatic u Gradišću. A onim, ki ne govoru hrvatski pokažu da ov­de ži­vu Hrvati, i da imaju svoj je­zik i svoj hrvatski naziv za selo, i to otkad su se doselili, a dostakrat čuda ranije nego mnogi drugi današnji Gradiš­ćanci i Gradišćanke, ki su se kasnije doselili a pak i naselili u se­li današnje savezne zemlje Gra­dišće.

Danas se već ne sumnja da su ove dvojezične seoske tablice, dakle i ravnopravni hrvatski natpis uz nimški, di­gli pouzdanost i samosvist Hrvatov, a i Nimci i ostali su to prihvatili bez ikakovih problemov ili morgo­vanja.

No, drugi mali, ali tim važniji element u dizanju samo­svisti i samopovjerenje je bez dvojbe hrvatsko pismo, su i hrvatska slova č, ć, š i ž na ka su se naši ljudi jur bili naučili pred skoro 120 ljet, kada su hrvatski dijakritski znaki (sl­o­ve s hačeki) zaminili madjar­sku ortografijiu, način pisa­nja (sz, cs, ch, ny, ly…). Ali s­a­mo u pisanju i čitanju teksta, ne u pogledu na prezimena!

Ča se toga tiče naši preoci a tim i pismoznanci, kantori i farniki i školniki nisu bili dost hrabri: sve su počeli pisati hrvatskimi (slavskimi) slovami, samo imena ne. Ta prezimena su i nadalje tako pi­sali kako su je čuli — svaki po svoju, i tako kako se je na­učio i znao pisati. Rezultat i posljedica je toga, da danas neka jedna tr ista hrvatska prezimena, obiteljska imena pišemo na različne načine, još i u jdenoj tr istoj obitelji.

Nije to bio problem dokle su ljudi i madjarsku ortografiju čitali po hrvatsku, jer su točno znali ka­mo sliši č, ć, š i ž ali i dj, lj, nj… To se je počelo zgubljati tim, da su dica do­šla u nimške škole, kade učiteljice i učitelji već nisu znali madjarski a još manje hrvat­ski, kad su pak hrvatska (naravno i madjarska) imena i prezimena čitali i sprogova­rali po nimšku, a su to činili i suškolarice i suškolari ovih hrvatskih (i madjarskih) šk­o­laric i školarov. A pokidob su svi skupa školovani uz nim­šku ortografiju, hrvatski (ka­ko i madjarski) fonemi su se zgubljali dokle su u škola zapravo svagdir nestali. Rezultat i posljedica toga je, da su dica, a u medjuvrimenu su to davno i roditelji i staristarji svoja prezimena počeli sprogovarati po „nimšku“, s tim da danas u javno i glasno pro­pagiranom i pohvaljenom na­vodnom većjezičnom Gradiš­ću imamo Berlakoviche, Hergoviche, Pavitsiche, Szucsiche, Zvonariche ali i Nagije i Facekase… To boli, i u ušima!