Većina manjini ništ neće dati dobrovoljno, to je bila jedna od izjavov pri podijskoj diskusiji o Članu 7. Član 7 ljetos naime skupa sa svojim Državnim ugovorom svečuje 70. obljetnicu. Da čuda toga, ča se more iz velikodušnoga Državnoga ugovora isčitati i interpretirati danas nije u potpunosti implementirano, tribalo bi biti svakomu jasno, ki je ovih pet točak koč štao (ili samo preletio).
Upitno je naime, ča znači odgovarajući broj sridnjih škol i kako se zaistinu razvije elementarno podučavanje na slovenskom i hrvatskom jeziku. Kako funkcionira upravni jezik na uprava ili još gorje na sudu, o tom se more svaki osvidočiti, ka je jur koč kanila imati kakov formular na hrvatskom jeziku ili ka bi se rado službeno po hrvatsku pominala – to je pravoda manjina u manjini.
Nadalje je za svakoga človika logično da topografija nije samo seoska tablica. Činjenica je ali, da ja rič Stinjaki još nikad nisam vidila štampan zvana tih (nepotpunih) tablic – a s tim Stinjaki nisu sami. A ča se tiče organizacijov, ke kanu oduzeti osebujno slovenskim organizacijam prava, te se isto još nisu izrodile.
Diskusije o manjinski tema su silom prilike uvijek diskusije o manji mogućnosti, pravi, i tako dalje. More se zbog toga jur unajpr očekivati odredjeni pesimizam. Kako je rekla moderatorica Mira Gabriel, ona bi si željila diskusiju, ka se orijentira po rješenji.
Za Lea Vouk, jedinu mladju sudionicu u diskusiji, je pravna situacija nasjela. A nje sudiskutantice i sudiskutanti su joj zapravo dali pravo, s tim da su rekli, da triba najti nove mogućnosti.
Austrijske autohtone, ali isto tako i po broji veće neautohtone manjine, doprimu većini dodatnu vridnost. Ke učiteljice bi se drugačije u čuvarnici i školi pominale s dicom na svoji drugi materinski jeziki (a to zvana službenih jezikov besplatno)? Ki ljudi moru prez problemov stupiti u kontakt s ljudi iz druge države i to prez jezičnih barijerov? Ki ljudi si takov većjezični žitak (ki je u drugi zemlja svakidašnjica) moru bolje predstaviti nego oni, ki su sami ovako narasli?
Dodatna vridnost je dodatni argument – iako ta u optimalnom svitu ne bi smio biti potriban. Na nami je da promoviramo ovu vridnost. Aktivistice i aktivisti – iako za to vjerojatno skoro nikad nećedu dostati priznanje, kot se je čulo – uopće ne znaju, kako važan je njihov doprinos s jedne strani za vidljivost u većinskom stanovničtvu, s druge strani za vidljivost i jačanje samosvisti u zajednici. I mladi ljudi iz naše zajednice tribaju uzore, po ki se orijentiraju.
Sve to djelo se mora cijeniti, priznati, evaluirati i onda po mogućnosti poboljšati. Ne tribaju se stati kakovi radikalni preokreti. Ne smi se samo popušćati. Onda ćedu manjine imati i svoje mjesto.