Sve teži su časi za hrvat­ski jezik u Grad­iš­ću i Be­ču i susjedni ze­m­lja. Sve već je i onih ki propagiraju takozvani „hrvatski light“ to je gradišćanskohrvatski. U čemu je zapravo sve dozvoljeno, sa­mo da još nekako gluši po hr­vatsku iako je protkano s bez­broj za nje tudjih riči, ne sa­mo hrvatskih, nego engleskih i ugarskih… Ako se pak argu­mentira „to je po našu!“, ili znamda „to je po gradišćan­skohrvatsku“ onda zapravo za velik dio govoračev već ne va­ljaju nikakova pravila — iako ih naravno imamo: i rječni­k(e) i gramatiku(e). Ali gdo jur ima rječnik doma a ka­mo li gramatiku. A u škola se to zapravo već nigdir ne podu­čava, jer tako daleko uopće ne dojdu u nastavnom planu: jer govor je o samo četiri razredi osnovne škole. Zbog toga ne samo mnogi od nas samih n­e­go pred svim i zainteresirani i u Hrvatskoj mislu da im­a­mo ionako intaktno dvojezi­č­ni školski sistem. Zbog toga, jer npr. u Hrvatskoj imaju  o­smorazrednu osnovnu ško­lu — isto kao i u Madjarskoj.

Devetnaest žen je izabrano izmed 63 nominiranih i to iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švicarske tr Sjedinjenih Američkih Držav. Do danas je Croatian Women’s Network/Mriža hrvatskih žen primila 230 nominacijov a uručila nagrade 94 že­nam iz Hrvatske i hrvatskih iseljeničkih zajednic. Med njimi su bile i gradišćanske Hrvatice Petra Gregorić i Zorka Kinda-Berlaković.