Sve teži su časi za hrvatski jezik u Gradišću i Beču i susjedni zemlja. Sve već je i onih ki propagiraju takozvani „hrvatski light“ to je gradišćanskohrvatski. U čemu je zapravo sve dozvoljeno, samo da još nekako gluši po hrvatsku iako je protkano s bezbroj za nje tudjih riči, ne samo hrvatskih, nego engleskih i ugarskih… Ako se pak argumentira „to je po našu!“, ili znamda „to je po gradišćanskohrvatsku“ onda zapravo za velik dio govoračev već ne valjaju nikakova pravila — iako ih naravno imamo: i rječnik(e) i gramatiku(e). Ali gdo jur ima rječnik doma a kamo li gramatiku. A u škola se to zapravo već nigdir ne podučava, jer tako daleko uopće ne dojdu u nastavnom planu: jer govor je o samo četiri razredi osnovne škole. Zbog toga ne samo mnogi od nas samih nego pred svim i zainteresirani i u Hrvatskoj mislu da imamo ionako intaktno dvojezični školski sistem. Zbog toga, jer npr. u Hrvatskoj imaju osmorazrednu osnovnu školu — isto kao i u Madjarskoj.