Velikom kulturnom priredbom su 23. januara uručili najviše odlikovanje, ko narodna grupa dodiljuje. Učitelje Mirka Berlakovića i Franju Pajrića povezuje dugoljetno prijateljstvo kot i veliki angažman za hrvatski jezik i kulturu.

Koljnof – 1991. ljeta je etnokoreolog Ivan Ivančan kot prvi primio Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov. Predao mu ju je kulturni aktivist i ondašnji predsjednik Hrvatskoga štamparskoga društva Mirko Berlaković. 14 nagradov i 25 ljet kasnije je Berlaković pred Božići sam primio ovu najveću nagradu, ku narodna grupa dodiljuje.

Nagrada kani s jedne strani biti odlikovanje i znak zahvale za dostignuta djela, istraživanja i spoznanja u korist gradišćanskih Hrvatov, s druge strani neka ohrabri dobitnice i dobitnike, da se i nadalje posvetu kulturnomu životu i napretku narodne grupe, ovako glasnogovornik Koordinacijskoga odbora Joži Buranić.

Buranić je ovo rekao u petak 23. januara u kulturnom domu u Koljnofu, rodnom selu drugoga dobitnika ljetošnje nagrade Franje Pajrića. 85-ljetni „učitelj“, kot ga nazivaju ljudi u selu do današnjega dana, je kot i njegov koleg s austrijske strani bio član Koordinacijskoga odbora i za njega med drugim organizirao prvi sastanak, ki je bio „prik granice“ u Koljnofu. Koljnof je i zato bilo logično mjesto za dodjelu, ar su ovi dva prijatelji učitelji uprav onde se i redovito sastali i se družili, rekla je moderatorica večera Silvija Degendorfer, ka je imala zadaću, da pozdravlja cijel red preštimanih, ki su se odazvali pozivu.

U čast učiteljem, ki su se obadva jako angažirali na tamburaškom polju – Berlaković je podučavao tamburanje u Glavnoj školi Veliki Borištof, Pajrić je inicirao tamburaške početke u Koljnofu – nastupili su pri svetačnom dodiljenju i dva sastavi. Učiteljstvo i bivši školari današnje Sridnje škole kot i Folklorna grupa Koljnof, a to sa svimi generacijami su s obljubljenimi jačkami oblikovali predaju.

Erzkrobot Berlaković

Mirko Berlaković je Kulturnu nagradu jur lani pred Božići dostao i nije mogao biti nazočan u Koljnofu. Laudaciju je držao on človik, koga je Berlaković kot predsjednik Hrvatskoga štamparskoga društva zaposlio, dugoljetni glavni urednik Hrvatskih novin Petar Tyran. „U ta čas diboke raskoljenosti med Hrvati za Hrvatsko štamparsko društvo (HŠtD) došao na kormilo pravi človik u pravi čas. 1981. ljeta je Mirko Berlaković preuzeo predsjedničtvo HŠtD-a i suoblikovao a tim i politički „preživio“ burnih dojdućih 14 ljet na čelu ovoga izdavačkoga društva, čija najveća briga su bile Hrvatske novine, tajednik gradišćanskih Hrvatov.

S ovim novim samopouzdanjem je Mirko Berlaković 1981. stupio na čelo HŠtD-a, i je tim ujedno bio i izdavač Hrvatskih novin. Dosta mu je bilo toga ruganja i špotanja da nek Črni čitaju HN a Črljeni ne. Postavio si je cilj, da slomi i preoblada ove predrasude u pogledu na HN, da je vidljivo otvori prema svim političkim i društvenim slojem Hrvatov u Gradišću i da HN plasira izvan zemaljskih i državnih granic“, rekao je Tyran o slavljeniku.

Berlaković je HŠtD-u ostao vjeran i svako ljeto podupira društvo kod sastavljanja Gradišće Kalendara. Ali ime Berlaković se neće samo najti u HŠtD-u, naprotiv u njegovoj dugoj karijeri bio je na različni polji jako aktivan i ostavio trajne trage. „O Mirku Berlakoviću temeljito govoriti i/li pisati čini se da je sizifov posao. Govoriš ili pišeš o njem, produbljavaš se u materiju, misliš da si jur skoro stigao do aktualnoga i najnovijega u vezi s njim – i opet se vraćaš na početak, moraš ponovo početi, jer si ovo i ono i još puno druguga pozabio, moguće da za to nisi ni znao ili ti je jednostavno ušlo. Ako smim citirati Nikolu Benčića, ki u svojem prinosu u knjigi o Mirku Berlakoviću, u zborniku – ki ćemo u ruku dostati idući petak – piše kako su Mirka Berlakovića suškolari u šali zbog beskompromisnoga priznavanja svojoj narodnosti i po imenu na -ich zvali samo kot: ERZKROBOT i da ga je ov nadimak ispratio kao glavna karakterna crta cijeli njegov život.

Dakle Jandračevoga Mirka je očito jur u mladi ljeti karakteriziralo, istaknulo i odlikovalo jasno i glasno zalaganje za svoj ‘hrvatski rod’, za koga će ‘živit i umrit’ i u korist koga će kričati ‘da čuje cijeli svit’ – kako u svojoj pjesmici Hrvat u Gradišću piše Mirkov rodjak Mate Meršić Miloradić.

Mirko Berlaković je ostavio trage u narodu, na društvenom, kulturnom a nad svim jezičnom polju, zaorao je diboke brazde da bi čim bolje moglo zniknuti sime, ko je zasadio i posijao i ko danas žanjemo. Zahvaljujući njegovim mnogim talentom i posebnim darom velika je i bogata litinja, ku nam je ostavio ne samo u Gradišću nego i daleko prik zemaljskih i državnih granic“, zahvalio se je Tyran u ime Koordinacijskoga odbora.

Nagradu su još jednoč za njevoga oca preuzele kćere Zorka Kinda-Berlaković i Kornelija Berlaković, ke su u svoji govori istaknule uske prijateljske veze u Koljnof i bezuvjetno podupiranje žene Erike, ka je bila isto nazočna, pri ovi mnogovrsni posli.

Pelda nimo uči

Na licu mjesta je primio brončanu skulpturu od pet figurov umjetnika Tome Rešetarića umirovljeni direktor Osnovne škole Koljnof Franjo Pajrić. Kot njegov koleg Berlaković se je i Pajrić jur u mladi ljeti počeo zalagati za hrvatski jezik i kulturu. Kot učitelj se je osebujno skrbio za podučavanje hrvatskoga jezika – zalagao se je zato, da koljnofska škola nastaje dvojezična – i je pri tom bio konzekventno koristio jezik.

„Do 14 ljet uopće nisam znao, da on zna madjarski“, povida Geza Völgyi u svojoj laudaciji. Völgyi je kot predsjednik Koljnofskoga hrvatskoga društva nasljednik Pajrića, ki je 1972. utemeljio onda još zvani Hrvatski klub. 1990. ljeta nastao je i prvi predsjednik Društva gradišćanskih Hrvatov u Ugarskoj i usko je suradjivao kod utemeljenja Saveza Hrvatov u Madjarskoj isto 1990. ljeta. Völgyi je u svojoj laudaciji i istaknuo njegovu narav i način djelovanja, ki su mnogim bili pelda.

„Mislim da smim izjaviti, da smo počašćeni, da znamo skupa slaviti s človikom komu su žitak i djelo ostavili dibok trag u službi hrvatske kulture, ne samo u našem selu, nego i za cijelu hrvatsku zajednicu na ovom prostoru. Ako bi u jednoj rečenici morali karakterizirati njega, onda bi to ovako glušalo: Svakomu od nas, ime Franje Pajrića, učitelja našega, povezano je s predanošću hrvatskoj kulturi, upornom djelu za zajednicu, i tihom dosljednošću, ka ne išće središće pažnje, i stvara trajne vridnosti. Njegov životni put je dokaz da kultura nije samo u svetačni prilika važna, nego je prisutna u svakodnevnici: u korišćenju jezika, u njegovanju tradicijov, u organizaciji dogadjanj, u prenošenju uspomenov, povidanju štoric, kako to on djela svaki put kada se strefimo s njim. On je cijeli svoj žitak u ovom duhu djelao, i to si željimo sebi, da neka još duga ljeta, obavlja ovu službu. Svi mi smo se od njega učili – bilo direktno, ili njegovim primjerom. Kako on veli, ‘Pelda nimo uči’”.

Völgyi je u nazočnosti mnogobrojnih sprohodnikov, prijateljev i velike familije željio laureatu: „Sime, ko ste posijali kot mladi učitelj i kulturni djelač još raste dalje. Ova nagrada nikako nije završetak životnoga puta, Vaš uticaj živi dalje u zajednici, ku ste zapravo Vi utemeljili, i u ljudi, ki nosu u sebi ta isti žar i ljubav prema hrvatskomu jeziku i kulturi. S velikom zahvalnošću i dubokim poštovanjem zahvaljujemo se za sve ča ste za gradišćanskohrvatsku kulturu, za zajednicu i za buduće generacije djelali.”

Franjo Pajrić je onda na pozornici i sam pokazao, zač je u svojem selu tako obljubljen. Zahvalio se je za ovu „polovičnu” nagradu kot se je šalio i je veljek počeo povidanjem najboljih štoric, ke ga vežu uz Mirka Berlakovića. Pozvao je i sve nazočne na molitvu Očenaša da bi se spomenuli svih onih, ki su pred njim djelali za hrvatsku kulturu.

U nastavku je unuka Karmela Pajrić recitirala pjesmicu nje oca odnosno sina ki je posvetio te rede svojemu ocu. Koljnofsko hrvatsko društvo je onda kot završetak skupa s laureatom zajačilo jačku Hajdi na brige i pozvalo sve nazočne u Levandu.

Kulturna nagrada gradišćanskih Hrvatov

Nagradu dodiljuje Koordinacijski odbor od 2023. ljeta opet redovito. Kot je rekao Buranić prema Hrvatskoj redakciji će Koordinacijski odbor pri dojdućoj sjednici premišljavati o budućem postupanju kod dodiljenja. Kulturno djelovanje da obuhvaća različna polja. To da bi i imalo i prednost, da bi se već ljudi najednoč moglo nagraditi.

2024. ljeta je primio Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov Radoslav Janković, a pred njim Zlatka Gieler.

TG