Potpredsjednik Savjeta za hrvatsku narodnu grupu i predsjednik HKD-a Joži Buranić u intervjuu razlaže mogućnosti i izazove novelacije Zakona o narodni grupa.

HN: Za hrvatsku narodnu grupu se je minjalo samo jedno: Obavezni izvješćaj Saveznoga kancelarstva. Ča si očekujete od toga izvješćaja?

Joži Buranić: To je velik korak najpr, jer vidimo u Koruškoj, ki imaju takov izvješćaj, da je sama zemaljska vlada jako zainteresirana, dobro izvješćavati. A to se sad očekuje i od strani vlade da sastavlja formalni izvješćaj saveza. Ča se do sad sigurno još nije premislio, kako će to savez na saveznoj razini načiniti, ako na primjer nima izvješćaj iz Gradišća, jer toga nije u gradišćanskom zakonu. To će sigurno biti izazov, ali mene veseli, da je savezna vlada tomu pristala i jur se veselim diskusiji u Parlamentu. Ča je dodatno dobro je, da izvješćaj dojde odboru za ustav.

HN: I Vijeće Europe načinja ovakove izvješćaje, velika minjanja u austrijskoj manjinskoj politiki to nije doprimilo.

Buranić: Mislim, da je to druga razina. Sve ča se izvješćava, je važno. Važno je i, da se zemlja tim bavi. Je li ćedu onda i priznati, da se mora ča udjelati, to će se pokazati. Svakako je u tom odboru za ustav čuda parlamentarcev, ki drugdar nimaju s manjinom posla. To znači, da će se morati čuda već ljudi tim baviti ili ćedu barem čuti kade su problemi.

HN: U govori i izjava oko ove novele Zakona, govorilo se je uvijek o prvom koraku – ča su iz gledišća HKD-a drugi pak treti korak?

Buranić: Najvažniji korak je, da se sad govori o kodifikaciji Zakona za narodne grupe, a da se o tom razgovara, kako ta neka izgleda. Drugi korak je, da ćemo imati odbore, tzv. manjinsku platformu kade će se diskutirati o noveli skupa sa stručnjaki. Kako će to točno izgledati, još ne znamo. To je kompleksna materija. Zato je nam važno, da to nije kakov nacrt, kade se brzo odluči, nego da je to rič za rič pogledano. Imali smo u prošlosti jur djelatnih grup. Važno je, da nije tako, da se djela, a ako to ne odgovara da opet sve zaspi. Zakon mora biti poboljšanje ovoga zakona.

HN: Ka poboljšanja su to konkretno i ča je tote HKD-u osebujno važno?

Buranić: Mislim HKD i druga društva podupiraju izvješćaj ekspertov, kako se neka modelira zakon, ta je iz 2009. ljeta (vidi HN30/31). Ta nacrt je Dieter Kolonović sad predstavio u Parlamentu kot baza za diskusiju. Znamo, da je bila faza, kada se je manje o tom govorilo, a sad smo opet na početku i znamo da su se neke stvari preminile. Moramo kade začeti. Nećemo od početka, drugačije ćemo izgubiti preveć vrimena. Vidit će se onda i kako vlada tomu stoji, koliko volje ima kodificirati cijeli zakon kot je to bio prijedlog ondašnje grupe stručnjakov ili će pojedine paragrafe preminiti.

HN: Tema je i kolektivna tužba - ima HKD resurse da zastupa hrvatsku narodnu grupu kao zajednicu?

Buranić: Za početak je važna mogućnost. Do sad imamo individualno pravo svakoga pojedinca, to je bio u prošlosti problem. Kanimo imati seoske tablice, ali ja kot Joži Buranić nisam imao pravo pojti pred sud i reći, da imam pravo na dvojezičnu tablicu. A imamo teme, kade bi kot narodna grupa imali pravo na to. Morat će se ograničiti, ki to more, drugačije će to svako društvo. Zato tribamo te reprezentativne organizacije. To se mora definirati, ke bi to bile. To bi bio odredjen broj organizacijov, ke bi imale to pravo. Pitanje je kako se to riješi. Austrija je u svojem pravnom sistemu jako restriktivna, ali ovde se i na Europskoj razini jur počelo ča ganuti. Za vladu je to sigurno teška točka, ar činovniki se sigurno boju te škrablje Pandore, da bi Hrvati i Slovenci tužili do zadnjega da do svojih prav dojdu. Mislim da ta strah nije opravdan. Ako imamo pravo na to, onda neka nam daju. Ta mogućnost kolektivne tužbe, to je ča zaistinu tribamo, jer čuda puti ne ide za individualna prava.

HN: Rado se kritizira da savez za narodnu grupu, kade ste i vi redovito predsjednik nije demokratsko odibrano tijelo – ča bi si na onom području željili?

Buranić: Mora se prvo pogledati, ča današnji zakon sadržava. To je opći dio, kade je definirano ča su manjine, ča su savjeti. Treto poglavlje je ča su podupiranja, četvrto su topografije, peto je službeni jezik. Ta kolektivna prava bi bila pod prvom točkom. Ki to onda izvrši, je li su to organizacije, je to ide dalje u Savjet, je drugo pitanje. Savjetniki nisu odabrani – samo unutar svojih društav. To se je vidilo i sada – HKD je prigovorio – jer nismo zadovoljni s tim, da ipak kancelar ili činovniki odluču, ki će biti u Savjetu. Ki im odgovaraju i ki ne. To odvisi sigurno od vlade, kako jako poslušaju manjinu ili ne. Na tom području se čuda govori i o tijeli samouprave. To potribuje pred svim jedan dio Slovencev. Društveni status će se uvijek drugačije gledati nego kakov javni status. A Savjet ima zasada unutar austrijske administracije visok status. To znači to je tijelo, ko je zakonito zapisano. Jedna alternativa bi bile samouprave, da svaka manjina za sebe skrbi u autonomiji. A je onda sigurno druga razina. Ali to onda moraju biti izbori u ta gremij. Iskreno se mora reći, da ova ideja kot takova nije široko prihvaćena unutar narodnih grup. Na primjer Romi, Čehi i Slovaki su jako zadovoljni sa sadašnjom situacijom. A kod nas se diskusija uopće još nije počela. Cilj mora biti, da se pogledaju zastupničtva u drugi kraji Europe i gledati, ki model nam odgovara. Ali to bi bio treti korak, ar nimamo složnost med svimi narodnimi grupami. To pitanje nije na prvom mjestu. Kanimo onde pojti dalje, kade smo složni.

HN: A kade ste složni?

Buranić: Važno bi bilo, da je ravnopravnost spolov zapisana. Iako se to sad ugodalo, to nigdir nije zapisano. A mislim, da bi se moralo i gledati, ča društva djelaju. To znači da društva, ka sistemično djelaju za narodnu grupu imaju i težišća u Savjeti, a ne da dostaju regionalna društva već glasov kot je to sada slučaj i velikim sistematičnim društvom glase zamu.

Savjet mora dostati veću moć, kad ide za dotične zakone. Trenutno nimamo veto ili druge mogućnosti prepričanja. Barem smo sad u odboru za ustav svako ljeto. Ali ako ide za odluke i u zemlja, ča se tiče pozicijov kot nadzorničtva ili direktorov dvojezičnih škol, manjina ili Savjet se ne pitaju. Ista situacija je, ako ide za kandidate za neke odbore u zemlji, kade bi tribala biti zastupana narodna grupa. Tako da bi narodna grupa na primjer mogla imenovati tri osobe, od kih se onda izibere.

HN: Kako poboljšati tu (ne)povezanost med savezom i zemljami?

Buranić: Imamo tzv 15a odredbe med zemljom i savezom. Pitanje je, zač se financijska sredstva ne more jače vezati uz većjezičnost. Tako bi mogle općine dostati već resursov jer je i tribaju zbog većjezičnosti. To bi se moglo isto zapisati, da se zemlje obavezuju, da savez podupira te dvojezične općine. U Gradišću ide sve ča se tiče elementarne pedagogike na Pedagošku visoku školu za izdjelanje konceptov za čuvarnice, a sve drugo ide pred svim za podupiranje nimškoga jezika u čuvarnice.

HN: Austrija se obavezuje na čuvanju svojih autohtonih manjin? – Brigitta Busch govorila je u svoji predavanji na Forum dijaloga u Nacionalnom vijeću jur o potribnoj revitalizaciji. Kako bi se to moralo zrcaliti u Zakonu?

Buranić: Onda bi tribali pojti korak dalje. To naime znači, da moraš uložiti neke resurse. A s tim povezan je školstvo od čuvarnice do mature i dalje na sveučilišći. Ovde je trenutno najveće pitanje, da se školstvo ograničuje na Gradišće, a tribali bi i izvan autohtonoga područja mogućnosti za dvojezično školstvo. Onde kade se jezik koristi, škola, čuvarnica otpodnevno podvaranje, sveučilišće, na uredi i u javnosti i te elemente bi bili pod točkom službenoga jezika.

Mi nimamo potribne dvojezične formulare ili samo djelomično, a polag zakona imamo nek pravo na prijevode. To bi se moralo preminiti. A službeni jezik u virtualnom mora biti dostupan. Mislim na svu administraciju na sudi ili na financijskom uredu, web-stranice dvojezičnih općin. To sada nije predvidjeno. Onde bi se dalo čuda proširiti. A uza to su vezana pitanja: Ke mjere tribaš u javnosti i u obitelji da utičeš na korišćenje jezika?

A ča naliže pasaže oko „čuvanja narodne grupe“. To je bio koncept po Drugom svitskom boju, kade su jezik ili vjera bili uzrok za progonstvo. To je model, ki je zastaran. Vlada bi se morala pitati: Ča triba narodna grupa da preživi? To bi bio preokret austrijskoga mišljenja. Do sad je bilo pitanje, ča tribaju narodne grupe, da nisu diskriminirane. Minimalni standard je, da nisu diskriminirane, ali to je za spomenutu revitalizaciju premalo. A onda se mora postaviti pitanje: Ča tribaju narodne grupe da moru preživiti?

HN: A ča tribaju grupe da preživu?

Buranić: Uglavnom tribaš dvi stvari. Roditelji moraju imati interes, da svoj jezik dalje daju. Odnosno drugačije izraženo: „Ko pravo imam, da dici zamem, ča su mi dali moji starji?“ Tribamo sigurno i koncepte za dvojezične pare, kako najbolje posredovati dvojezičnost. Pokidob je nimški jezik jur skoro svagdir dominantan, moraš svisno djelati u svojoj okolici. Takove koncepte jur postoju, ali moramo dostignuti mlade, da se razumi da dvojezičnost nije problem nego šansa za općine i obitelji. Ar škola i čuvarnica to nećedu moći popraviti.

A onda se mora dalje pitati: Kako more jezik biti vidljiv u javnosti, u društvi i na općini, na sudi ili uprava. A imamo šansu da je hrvatski jezik jezik Europske unije. To moramo svisno živiti i razumiti, da su svi jeziki na istoj razini. To nam je premalo svisno. To je lanac, kade je svaki kamenčak važan.

A to valja i za izobrazbu pedagogic. U drugi jeziki imamo native-speakere. Tote je pitanje, kako uključiti učitelje iz Hrvatske i je naučiti gradišćanskohrvatski. To bi mogla biti mogućnost.

HN: Sva ta potribovanja su povezana s financiranjem.

Buranić: Podupiranje mora biti indeksirano, jer trenutno opet svako ljeto zgubljamo vridnost. Medijsko djelovanje bi moralo biti zakonito osigurano, a ne da su odvisni od vlade. A pitanje je, kako uključiti ORF u to i da ima zapisane temelje i u ovom zakonu. Ali to je i pitanje, kako će se ORF razviti.

HN: Je još točak, ke se tribaju diskutirati?

Buranić: Topografija je na ustavnom rangu i mislim, da se tote već neće diskutirati, ar je bio mučan proces u Koruškoj. Općine obavezati na hrvatski jezik mislim da je nemoguće, tote bi se eventualno moglo djelati s kakovimi koncepti.

Službeni jezik na sudu je bolna tema, jer se malo koristi. Ali tote se mora pitati, zač se ne koristi. Mislim da počne na općina da tote jednoč postoji mogućnost. A tote je i pitanje kakovo je jezično stanje kod tih, ki bi tribali znati odnosno pitati zač ne znaju. Ako imaš financijska sredstva, ka su vezano uz to znanje, onda bi to općine morebit i ozbiljnije zele te kvalifikacije.

Tereza Grandić