Prošli tajedan nudio je nažalost već mogućnosti za premišljavanje o zgubitku kulture. Kad se već ili manje istovrimeno na televiziji moglo gledati, kako se cijeli brig sruši na malo švicarsko selo, bolilo je srce i iz daljine. A iz najbliže blizine je nekoliko ljudi moglo gledati, kako prvo strijela udira, a potom užge krov stinjačkoga seoskoga muzeja. U medjuvrimenu je barem za Švicarsku jasno, da je odron kamenja i leda prouzrokovan minjanjem klime. A i za Austriju valja, da ćemo u budućnosti morati živiti sa čim jačimi ekstremi.

To isto znači, da ćemo morati živiti sa zgubitki. Zgubitki prirodnoga prostora, posebnih zgradov ili dogadjajev, kih zbog vrimena već neće biti, ćedu biti isto izazovi minjanja klime.

U ta red se more uključiti i pogoreni seoski muzej u Stinjaki. I onde nije bio oganj, ki je ljude bolio (ako onda zastrašujuće fascinirao), nego činjenica, ča se je sve zgubilo.

Zgubitak kulture na primjeru pojedinih predmetov je opisan i poznati fenomen. Obično ne ide za materijalni zgubitak, nego za kulturno, povijesno ili spiritualno značenje. Ovakovi predmeti moru stvarati identitet, prenositi tradicije, čuvati znanje o kulturi i jačati zajednicu. Zadnji slamom pokrti stan, otvorena peć, dijeli tradicionalne oprave i pohištva, knjige i slike su dio povijesti i sadašnjosti sela i se u ovom stanju već nećedu moći vrnuti.

Morebit je to ali i mogućnost, da se premišljava, kako se moru muzeji i kulturne institucije koristiti za stvaranje i očuvanje jerbinstva gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov i uglavnom toga dijela gradišćanske/austrijske povijesti. Moderni pristupi, interaktivne mogućnosti, programi, ki pozivaju na dijalog – potencijala bi bilo čuda.

Ali za sam početak bi se moralo jednoč pogledati, ča uopće imamo. A na tom području je izbor jako skroman. Zvana nekoliko seoskih muzejev ili malih zbirkov, ke su sabirali motivirani pojedinci, ne postoji čuda. U Beču ima Stan povijesti stalnu izložbu o austrijski narodni grupa, Inicijativa manjin je s izložbom o atentati bombami na manjine i podupirateljice i podupiratelje bila uspješna, neki drugi muzeji imaju isto morebit po jedan, dva ormariće o gradišćanski Hrvatica i Hrvati ili bilo koga maloga aspekta toga žitka. Osebujno etnografski predmeti se ne nahadjaju na jednom mjestu, nego u skladišći po cijeloj bivšoj austro-ugarskoj monarhiji.

Dobri muzeji su rijetki, muzeji o narodni grupa uopće ne egzistiraju. Morebit još i dobro. Velika bi bila pogibel da se zgublja u klišeji. Ali ča bi bilo s participativnim procesom ljudi? Ča bi bilo s vlašćim projektom narodnih grup? Stinjaki ćedu se u malom u vezi sa svojim seoskim muzejom morati premisliti, kako neka izgleda budućnost. Moglo bi to biti i poticaj za druge.