Ov tajedan je prošlo ravno 30 ljet otkad su u noći na 5. februara u Borti ubijeni četiri mladi Romi. Dan kasnije, 6. februara je detonirala bomba u Stinjaki i teško naranila muža iz Hrvatskoga Hašaša, ki je djelao za službu za odvažanje otpada.

Atentat u Borti valja kot najveći teroristički akt u Drugoj Republiki. Danas se veli, da se je odonda čuda minjalo. Ali je to zaistinu tako? Kao osoba, ka je rodjena po ovi atentati, u vrime, kad je počinitelj Franz Fuchs jur bio uhapšen, i ka je odrasla na Stinjaki, imam tu ćut, da nisam preveć o tom čula. Jedino ča je zračilo na sve strani u mojem okruženju je bilo: Nikad nije dobro se preveć izložiti, nikad nije dobro, preveć u javnosti pokazati, da smo Hrvati, nikad nije dobro, kad se zalažeš za manjinska prava. Ar onda inako vidiš, ča se stane.

Stvar je ta ni četiri Romi u Borti, ni muž od službe za odvažanje otpada nisu bili „glasni”. More se naslutiti, da su bili u krivo vrime na krivom mjestu. Oni su zato bili ubijeni odnosno naranjeni, zbog čega, ča ne moru preminiti, zbog svoje pripadnosti etničkoj zajednici. A to je problem kod ovoga od rasizma peljanoga terorizma. Rasizam obično nima logike i nikad nima svoje opravdanje.

Je li se to bilo gdo naučio od ovoga tužnoga vrhunca u austrijskoj povijesti? Bojim se samo pojedinci. Jur veljek po atentatu su policijska istraživanja puna s predrasudi istraživala med romskom zajednicom. A mediji su tomu pomogli, da bi se romska zajednica stavila u ružno svitlo. Poslati dicu u posebnu školu, davati im čemerne ocijene i odbiti je na djelatnom sajmu – ovo nisu nikakovi logični postupki, ovo je čisti rasizam, ki se je ukorijenio u sistemu i u ljudski glava.

Povjesničar Stefan Benedik od Stana Povijesti u Beču rekao je u Tiroler Tageszeitung u vezi s 30. obljetnicom, da polag njegovih intervjuov med ne-romskim južnogradišćanskim stanovničtvom vlada još uvijek jaki rasizam protiv žrtvov atentata. To valja i za Hrvatice i Hrvate. Postoji poznati intervju s Ernstom Grandićem, kade veli: Mi smo bili ljudi drugoga razreda, a pod nami su još bili Romi. To je sigurno istina i uzrok, zač se na romskom polju još uvijek mora toliko djelati na rasistički predrasudi i diskriminaciji.

A to bi zapravo morao biti i uzrok, zač ova tužna obljetnica ne bi smila biti samo dan odnosno misec spominjanja. „Spominjanje na žrtve prez da se iz toga razvije obaveza za sadašnjost, je propušćena šansa“, veli povjesničar Benedik. Obljetnica bi morala biti povod, da se i iz hrvatskoga gledišća pokušava preskočiti rasističke i diskriminirajuće mustre, da se djela na tom, da nisu ljudi krivi, ako se je napadje, ar su bili „preglasni“, nego da su počinitelji krivi. Obljetnica bi morala biti povod, da svaki uvidi, koliko je važan angažman za slobodu govora, ljudska prava i demokraciju. A to sve prez straha.