Dugo sam morala čekati, da morem konačno komentirati prvi, meni svisni televizijski film o Stinjaki ili bolje rečeno u Stinjaki. U pandiljak, je ORF emitirao ov prvi dio buduće serije o inspektoru Živkoviću, ki u sadašnjem filmu Kopftuchmafia pokušava riješiti ubojstvo na svadbi. Njega pošalje šef iz Željeznoga u svoje domaće selo, ar samo on govori tim „jezikom fantazije”. „Gradišćanskohrvatski”, odgovara Živković i je zbudjao u meni ufanje, da ću u toku filma ča čuti o toj dvojezičnosti, s kom su do neke mjere vabili za film. To je bilo kod prvoga puta, kad sam ga gledala.

Film bazira na jako uspješnoj seriji knjig kabaretista Thomasa Stipšića. Drugi dio su nedavno snimili u Stinjaki i u širjoj okolici. Istovrimeno će na stinjačkom najvećem svetku ljeta, na Sve Svete izajti jur četvrti dio knjige imenom Allerheiligenfiasko. Filmi i knjige o Stinjaki ćedu nas ada još duže vrime baviti. Stipšiću, čija baba Nana zaista živi u tom u filmu prikazanom stanu i ka bi, da su vrimena ženam i Hrvaticam jur dopustila karijeru, vjerojatno sama bila uspješna kabaretisti- ca, se ne more predbacivati preuzimanje kulturnoga dobra. Čuda toga, ča se u knjiga zbiva, je mogao čuti u povidanju drugih. On sam je jednostavno znao, kako triba ovu marku „Stinjaki” prodavati.

Kad sam ada drugi put gledala film, sam se kanila osloboditi toga nadimka borbene Hrvatice, ka u većinskom stanovničtvu samo negativno vidi. Nasadila sam si tamnorozaste naočalje (skoro takove kot kod jezičnoga znanja i kod političkih priredab) i gledala ov film potpunom opušćenošću.

Kako lipo u Stinjaki viditi pite krumpiruše na stolu, kako lipo čuti svoje ime u toliko proširenom obliku Resi, kakova radost, da stinjačke babe znaju i s “jeb.. ti” zdivati, kakovo znanje, da znaju babe na klupu odrediti, da je to već bosanski nego zadarski hrvatski, a koncem konca kakovim lipim štajerskim jezikom govorimo mi u Stinjaki.

Film je pravoda odlična reklama za Stinjake, osebujno za sve ljude, ki ćedu se kod prvoga pohoda čuditi, da se po krčma ne more jisti i da Majkića već nije, i da su čuda toga retrošarma u medjuvrimenu pokrle plastika i siva farba. Barem cimitor još moru pohoditi, tote je ča za gledati. Jur su se vidili busi. Će konačno dojti turizam u Stinjake?

Morebit je to i jednostavno čar filma: stvoriti nestvarnoga i dati ljudem sanjati. To se onda zove „autentično”, a ako nije autentično, onda je „samo film”. Sve opušćeno.

A za sve, ki se sad ne ćutu reprezentirani: „Ča ćeš”, bi Stinjaki rekli, „bi se bili morali bolje prodati, bi se bili morali glasnije javiti za uloge, bi bili morali za druge drugačije živiti.” Da se od strani filma gleda na odredjene stvari? „Ne to nije njeva zadaća”, ipak je samo film.