Organizacije za zaštitu prirode sve već upozoravaju na tipične rasline u vrtu, ke nimaju prednost ili uopće škodu ekološkomu sustavu.

Svako ljeto objavljuju različne organizacije za zaštitu prirode liste s invazivnimi vrsti biljkov i živin, ke imaju „potvrdjene negativne posljedice“ za okoliš. Istovrimeno mi i algoritam ispljune sve već i već ovakovih primjerov. Vjerojatno zna, da bi imali i u našem vrtu dost djela pred našim nosom. Nedavno sam čula i drugo, ne tako biološko premišljavanje.

Postoju antropologinje, ke povezuju način predstavljenja „invazivnih, tudjih“ biljkov i živin u mediji s medijskim diskursom o migraciji ljudi. Kod biljkov i živin je samo prošireno i društveno podupirano zatarenje i zničenje tih vrstov. Iz te perspektive se pitam, je li se priroda uopće da zaustaviti. Pratila sam potom diskusiju med biologom i antropologom i za sebe odlučila, da o svemu nije potribno imati jasan stav. Disclaimer – nisam ni biologinja ni antropologinja.

Dakle najzad invazivnim vrstom: Ča su invazivne vrsti? To su one biljke i živine, ke nimaju prirodnoga neprijatelja i se zato brzo širu. Problem nije ta, da se širu, nego da tim brzim širenjem potiraju druge biljke. Naš vrt je stari vrt. Neka naša sadovna stabalja su jur jako stara. Polag mojih susjedov starije generacije još i „čuda“ stariji nego one same.

Ali kot je to moda od sedamdesetih ljet, ima naš vrt i klasične, čuda mladje vrtne elemente. Ti su prilično trideset ljet stari i planirani od kakovoga vrtljara. Zaštita prirode u ono vrime nije igrala nikakovu ulogu, a danas huskaju uprav protiv ovakovih vrstov, ke u našem vrtu osebujno dobro rastu. To su lovorvišnja (Prunus laurocerasus), mahonija, forzicija ili različni bazgi.

I kot je to obično slučaj, kad se napada vlašći svit, ljudi počinju sebe samoga braniti, iako morebit diboko u sebi ionako znaju, da su argumenti drugoga opravdani. „Glej, koliko insektov je na lovorvišnji!“, čula sam prošli vikend, kad je bio u punom cvatu. „Glej, koliko ptic se shranja u forziciji.“ Sve istina. Ako se točnije pogleda, će se ča drugoga viditi. Lovorvišnja je i obljubljena kod ptic. One žeru zrele bobice i ovako proširuju sime i po loza, kade se širi i potira druge vrsti. U Švicarskoj su ju zato ljetos zabranili. Forzicije s druge strani na protuliće ne privuču nijedan insekt, ar nimaju nektara. Nje kiće je ada zaista jedina atrakcija za ptice.

A onda postoju specijalizirane domaće rasline, ke na primjer daju odredjenim vrstom obrambu i žeralo. To podupira mnogovrsnost. Nedaleko od forzicije imamo i noviji dren (Cornus mas). Rado ga na protuliće prispodabljam, da bi se sama osvidočila o polakom minjanju raslin: Isto rano žuto cvanje, zato jako čuda insektov na njem, a na jesen još rodi ove lipe škuročrljene plode.

Stranice za obrambu prirode imaju čuda primjerov, kako namjestiti različne „nekorisne“ rasline u vrtu. To je važna inspiracija. Doma idemo malimi koraki. Na jesen će jednoč biti lovorvišnja na redu.

TG