Kad je Kolo Slavuj pred kih 25 ljet predstavilo žensku koreografiju Lipa Ane rože trga, je bio šok velik, da žene ne nosu nošnju, tako se barem povida. Da se „naši” ljudi kanu nagledati lipih nošnjov ima čuda uzrokov. Prvi je sigurno ta, da su jednostavno lipe, bogate, šare i za današnje vrime neobične. Drugi razlog je seksističke prirode, ar žene „moraju” biti lipe (i u naši krugi, „spametno” obličene) – za muže se naime kumaj kada pomina.

Sad je Kolo Slavuj opet jednoč predstavilo novu koreografiju prilikom otvaranja Hrvatskoga bala u Beču i to opet prez nošnje i dijelom još i prez narodne muzike. Osebujno „friških”, „oduševljenih” komentarov je uprav došlo od ovakovih ljudi, ki se drugačije rado povuču, kad čuju rič folklor.

Kot je rekao jedan od umjetničkih peljačev Kolo Slavuja Filip Tyran, nigdar nije čemerno kršiti pravila i se koč-kada obnoviti. Kolo Slavuj je jur ljeta dugo, da ne velimo frtalj stoljeća, meštar u obnavljanju ili kako to sami rado velu: U daljedavanju ognja. Od posebnih muških i ženskih tancev, prik suradnjov s različnimi drugimi institucijami do kontroverznih elektro-verzijov koloslavujskoga repertoara narodnih jačak.

S tim se ov ansambl iz Beča morebit razlikuje od svojih gradišćanskih kolegov. Gdo pažljivo sprohadja scenu, će ali uptiti, da i onde postoji želja za novimi stvari. To moru biti posebne točke na polnoć društvenih feštov i to je svakako izbor jačak ili bolje rečeno šlagerov u redovnom repertoaru. Ako bi gdo u podrobnosti proučavao trenutni repertoar gradišćanskohrvatske folklorne zajednice u Austriji, ta će viditi, da ta jur davno već ne ili morebit i nigdar nije odgovarao tipičnoj hrvatskoj folklornoj gradji nego ima posebnu „gradišćansku“ notu, a to osebujno na austrijskoj strani.

Sudeći oduševljenih reakcijov, a i kritikov sada na Hrvatskom balu bi se folklorna društva u gradišćanskohrvatskoj zajednici mogli držati dvih stvari. Povećati udio modernih koreografijov iz drugih tančenih stilov i radikalno se obnoviti – ljudem, ki svoj hrvatski identitet ne kanu živiti u svitu nošnjov i folklora bi ovo došlo u pravo vrime. A s druge strani pooštriti pristup tipičnomu stilu hrvatskoga folklora. Na ovom polju bi bio drugi dio ljudi zadovoljan.

Pita se naime o gradišćanski Hrvatica i Hrvati i o tom, kako se u današnje vrime držu, čuda puti je odgovor folklor. A čuda ljudi u folkloru će reći, da je uprav ovo čuvanje identiteta dio motivacije za sudjelovanje u folkloru. Zač ada ne trajno proširiti ovu ponudu, preimenovati foklor u umjetničku nauku i nudjati od tvrdoga čardaša do elektroswinga sve, ča se ljudem i u svojem ne-hrvatskom životu vidi, a istovrimeno izgraditi ponudu onoga iskonskoga folklora za pozornicu za sve one, ki se kanu valjati u onoj sferi. Uglavnom, dajte nam svega još!