Prirodna je stvar da se svi kanimo pokazati s naše najlipše, najbolje i najatraktivnije strani, ako se najavi neki pohod, ako dojde na službeni pohod neka politička delegacija, ako dojdu neki znanstveniki i znanstvenice, da bi izvidili ili istraživali kako se stoji s hrvatskim jezikom u naši čuvarnica i škola, kako se stoji s društvenim životom nas gradišćanskih Hrvatov i Hrvatic ili kade sve se koristi naš jezik i kako dobro vladamo s tim jezikom.

Oblicamo se sami i našu dicu u najlipšu pratež, najveć puti i u naše predivne i bogate narodne nošnje, kažemo našim gostom naše najlipše nasmijano lice i se preticamo jedan drugoga i jedna drugu u uljudnosti i priskočnosti. U škola obišamo sva nek moguća učila i pomagala, naravno i na hrvatskom jeziku, dica veselo i srićno recitiraju hrvatske pjesmice i jaču hrvatske jačke – najveć puti svenek istu, dvojezičnu „Zdravi bili naši dragi gosti/Herzlich grüssen wir die werten Gäste“. Naši gosti nam odvratu s jednom friško naučenom kratkom rečenicom na hrvatskom, publika frenetično aplaudira i ponosimo se s tim, da nas ovi gosti toliko cijenu i poštivaju da su se zavježbali ili još i naučili ku tu hrvatsku rič. Političari nam pak glasno i jasno velu koliko je važna dvo- ili većjezičnost, i koliko se s tim ponosu, da na ovom tlu živi već jezikov i vlada već kulturov, znamda još i već identitetov. Publika to sa zanimanjem sluša, ali najvećemu dijelu to ide na jedno uho nutar i drugo van.
Političari se opet vozu domom, zahvalni za uljudni i srdačni prijem i za jezične i druge poklončiće, i u tom uvjerenju da je ovde sve u redu, da ovde živi većjezičnost, da su si ljudi svisni svojega bogatstva i da zato već ne triba ništ učiniti, jer ionako sve teče kao po loju.

Znanstvene delegacije iz poznatih učilišćev širom Europe, još i cijeloga svita dohadjaju, da znanstveno izvidu i istraživaju kako se kod nas stoji s hrvatskim jezikom i kulturom? I opet isto: nediljna najlipša pratež ili nošnja, predivne jačke interpretiranih od predivnih i prelipih mladih ljudi. Peljamo je u pred tim uredjene dvorane i društva, u ki im kažemo najlipše strani i eksponate u našem rezervatu, za ki naši gosti pravoda mislu da je svagdir tako i da se sve sjaji u tom svitlu ko im glumimo.

Ovi studenti i studentice i njevi profesori i profesorice se pak vraćaju u svoja sveučilišća u svoji znanstveni i empirični študija opisuju sve ča su vidili i doživili – sve u najlipšem sjaju i najboljem i zadovoljnom sjaju. A pak u svoji študija, članki i knjiga, znanstveno potkripljeno saznanjem, da Hrvati u Gradišću imaju najbolji manjinski školski zakon, da dica u školi odlično vladaju hrvatskim, da se na ulica i u krčma govori hrvatski, da ljudi vjerno pohadjaju crikvu i da marljivo i oduševljeno gajimo naše narodno dobro!