Predsjednica Hrvatskoga centra o funkciji umrižavanja ovoga stana, o dvojezičnom školstvu, o razliki med selom i Bečom na području jezika, ali i same hrvatske ponude i na zadnje o nje aktivizmu.

HN: Kratko pred penzijom ste veljek preuzeli novu zadaću. Zač ste se odlučili za ovu funkciju?

Terezija Stojšić: Bila sam jur osam ili deset ljet potpredsjednica, to je bio prvi uzrok. A drugi je bio, da sam ja s ovim Centrom jako povezana, jer ga praktično od početka pratim. Kad sam u politiku došla, je ovde bilo sidišće HAK-a, HGKD-a i Kolo Slavuja - onda još nije bilo Centra. Pak onda je došla mogućnost, da se pivnica poveže s prvim katom. Ja nisam nikada bila proaktivna suradnica u nekom društvu ovde, ali sam bila na političkoj razini aktivistica.

1994. ljeta smo otvorili Centar - ov novi. Bila mi je velika čast, da sam ja držala svetačni govor kod otvaranja, iako sam bila Zelena, ča onda još nije bilo tako priznato.

To je bio uzrok, zač sam preuzela ovu funkciju. A ča se minja od potpredsjednice na predsjednicu? Realno je svakako tako, da tribam već vrimena za Centar - nek to mi je vridno. A na koncu ovoga ljeta idem u penziju, onda će biti i malo laglje vrimenski.

HN: Ča je za Vas Hrvatski centar u Beču i ča su vaši cilji djelovanja?
Stojšić: To ča smo zadnjih skoro 30 ljet stvorili - to kanim dalje razvijati, a pred svim i proširiti. To ča su i pred 30 ljeti bili naši cilji - to sad i dalje peljati. Ali ča se je u ovom razdoblju minjalo je, da smo sve veći nastali. Ljudi ne realiziraju, da smo mi krovna organizacija. Težišće djelanja Hrvatskoga centra je umrižavanje - ne samo društav, nego jednostavno ljudi. To uključuje i aktiviste, ki nisu u nikakovom društvu - i takovih je dost. A povezati se kanimo s druge strani i s drugimi manjinami. A ča je svakako uključeno u to je reprezentacija. Po mojem utisku je Centar jedina organizacija, ka prezentira gradišćanske Hrvate i prik saveznih i državnih granic. S tim moreš najbolje opisati težišće djelovanja Centra.

Znam još, ča sam rekla, na otvaranju Centra: Ov Centar, mi, smo to, ča su u seli crikva, krčma, škola, čuvarnica, ali sve koncentrirano na Schwindgasse 14. Ovo je mjesto susreta i povezivanja – a centar ovoga svega je jezik. Ali u kom smislu jezik? To je obrazovanje i to je da se ovde u Centru jezik živi, ovde jezik nastane vidljiv. Ovde se jezik dalje daje - u okviru tečajev za dicu i za odrasle. Ne smimo zabiti našu čuvarnicu: Temelj naše čuvarnice je dvojezičnost. Uz jezik je ovo i kulturni centar. Ovo je sve kultura ča se ovde djela. Projekti, priredbe, podcast, youtube-kanal, Kolo Slavuj, čitaonice za dicu, zbor a još čuda već manjih stvari, ki znamda nisu organizirani kot kakov projekt ili društvo. To se sve dogadja ovde. A to sve skupa je po mojem mišljenju naš lobbying za gradišćanske Hrvate, za gradišćanskohrvatski jezik.

HN: Vi ste bili u Saveznom vijeću, i za hrvatsku narodnu grupu sidili u Savjetu. More se reći, da imate iskustva na političkom polju - a spomenuli ste školstvo. Ča bi se u pogledu na dvojezično školstvo u Beču moralo minjati?

Stojšić: Ovo školstvo je najveća zadaća za nas. Da, i čuvarnice prije nije bilo. Tu čuvarnicu smo si morali sami stvoriti. Školu stvoriti je malo veći projekt. Pitanje je, zač si mora jedna manjina sama školu stvoriti? To je zadaća države. A ta lobbying ide u ta smir. Istina je, u prošli 30 ljeti nismo bili uspješni, ča se tiče školstva u Beču. Zato ćemo sad intenzivirati naš lobbying za to.

A vrime je sad i došlo. Mislim, da i neki, ki od ove ideje još nisu bili tako osvidočeni, sada vidu, da se autohtone i alohtone manjine ne moru tako razdiliti. U Gradišću nigdo ne bi na tu ideju došao reći: „Hrvati imaju pravo na dvojezičnu školu, a Nimci u selu nimaju to pravo.“ U Beču nigdo nima pravo na nešto. Pred 30 ljeti nije bilo te ćuti za migraciju kot sada - drugačiji je svit. Hrvatska na primjer, Češka, Slovačka, Madjarska - svi su člani Europske unije. Cijeli svit se minja, a zbog toga se i minja način čuvanja manjinskoga jezika.

Zato sam i ja jako optimistična, da je za ov projekt školstva sada dekada došla, kada ćemo biti uspješni.

HN: A kako bi si Vi predstavili školski sistem u Beču?
Stojšić: Jednostavno da postoji škola, ka nudi dvojezično obrazovanje - nimško i hrvatsko - od početka. Temelj je naravno osnovna škola. Ako nimaš osnovnu školu onda i nećeš imati sridnju školu ili gimnaziju.

Kotno kod nas: To ča mi nudimo, to je praktično jur temelj školstva, naime čuvarnica. To ali nisu samo ti ki su kod nas u čuvarnici, i u drugi čuvarnica je dice iz Gradišća i Hrvatske. Sad je vrime za to došlo. Ako ne bi bila osvidočena od toga, da je to sve moguće realizirati, onda se i ne bi za to borila.

Postoji nimška škola u Pragu, u Istanbulu, u Budimpešti - a nima hrvatske škole u Beču! To je čemerna šala! Lobbying za školstvo, ta mindsetting i osvidočenje to je sad naša skupna zadaća. Ja sam samo jedna osoba, ali ovde ih je čuda, ki kanu ovu zadaću isto preuzeti.

A ča sam ja u prošlom času realizirala je, da je jezični nivo u našoj čuvarnici jako visok - ovde nijedan ne more reći, da se jezik ovde ne dalje daje, a i to je rezultat ove aktivnosti od Centra.

To ča sam prije rekla kod jezika, da je jezik vidljiv - to se sada na čuda već načinov vidi nego prije. Prije su bili Hrvatske novine, Kruh nebeski i Glasnik poznati - u zadnji ljeti se je ponuda povišala. Temelji su sada čuda bolji nego su bili nekada. Da se familije moru osvidočiti od toga - to je velika zadaća. To mora biti svakomu jasno - i na selu. Ako naime misli, da je na selu jezično bolje nego u Beču, je to velik nesporazum i zabluda. To nije tako. Gradišćanskohrvatski isto tako u Beču postoji kot u Gradišću u seli. Razlika je pred svim ona, da si mi Hrvati ovde u Beču moramo sve sami stvoriti. Nijedan nam ne nudi dvojezičnu čuvarnicu, nijedan nam ne nudi prostorije...

Ali to nije samo sada tako, to je jur uvijek tako bilo. Sami organizirati, sami načiniti - mislim to je najbolji primjer: Kad sam ja u Stinjaki, morem svaku nedilju u hrvatsku mašu pojti, to crikva nudi. U Beču si moremo hrvatske maše u Centru organizirati. Naši uvjeti, da se očuva jezik i da se razvija, tribaju čuda već energije, čuda već podupiranja i financije za to. A to je u zadnji 30 ljet apsolutno dobro uspilo, a sad će dalje pojti. I s aktivnosti - isto kot i svi drugi, ada većinski narod, imamo i mi podcast imamo i

NG, ki postoji jur desetljeća, ali se je dalje razvijao - Mi Hrvati u Beču smo na pulsu vrimena, ča ne bi rekla, da su svi Hrvati.

HN: Mislim, vi ste iz sela, ali živite jako dugo jur u Beču. Mislite da se moru te razlike med selom i gradom još tako štrapacirati?

Stojšić: Ne, tih već nije. Ali na škodu sela. U Beču smo jur uvijek morali sve sami stvoriti, ča je u selu svenek normalno bilo. Ali svit se i na selu minja - potpuno minja. Moja odgovornost nije za cijelo Gradišće, nego ja živim u Beču i sam si ovo izabrala.

Ne kanim pretjerivati, ali koč si mislim, da Centar igra veću ulogu za cijelo društvo, nego društva u Gradišću. Na primjer na medjunarodnoj razini: Ne bi znala, da se gradišćanske organizacije onde čuda zalažu. Ta lobbying i reprezentaciju mi isto tako ispunjujemo, iako smo manji i imamo druge uvjete ovde, nego cijelo Gradišće. Ja to nikomu ne predbacujem, ali mislim da postoji proces nadoknadjenja. Sad je i čuda već ljudi, ki se iz velegrada odselu najzad u domaće selo - a to je za gradišćanske Hrvate super. U te generacije, ke su sad aktivne, se ufam. Svagdir je dobrih primjerov.

A to se mora i tako viditi, da smo mi u Beču dijel gradišćanskih Hrvatov. A u prošli 30 ljeti mi se je čuda puti činilo, da se to negira. A to se mora realizirati: Mi nismo zgubljeni ljudi - u Gradišću se naime čuda već Hrvatov zgublja nego u Beču. U Beču scena još nikada nije bila tako velika i aktivna kot sada. Tote sam apsolutno sigurna, kad i vidiš ča se sve dogadja.

HN: Kad ste rekli u Beču, se mora sve samo stvoriti – je to efektivnije? Na primjer ča se tiče čuvarnice i jezičnoga nivoa?

Stojšić: To je privatna grupa. Ja ne morem reći, da je naša čuvarnica bolja nego druge. Nek ovde se točno na to gleda, da je odgoj zaistinu dvojezičan. A iako je dite u dvojezičnoj čuvarnici, a uvjeti doma nisu dvojezični, onda je po čuvarnici konac - za neke, ki pohadjaju Vivericu je konac čuvarnice i konac jezika.

A teško je naravno, ako ovde u Beču živiš u 23. kotaru i se moraš voziti na tečaj u Schwindgasse. To je kot da se moraš iz Gornje Pulje u Željezno voziti. Ljudi uvijek mislu, da je u Beču sve tako jako blizu - NE. Beč je velik grad. Zbog toga sam i rekla: Jezik i kvalitet je naš asset.

Ja sam aktivistica - to djelam u svojem slobodnom vrimenu. Neki ljudi su isto aktivisti, ali oni 30 puti toliko vrimena ulažu za Centar nego ja. A to je pravo bogatstvo - naš profesionalni tim. To je jednostavno super, a ovako dobro postavljeni kot sad još nikada nismo bili, a to je i moguće, jer je ova vlada povišala subvencije. Predsjednica jednoga društva je predsjednica, ali predsjednica je sa- mo tako jaka kot su svi drugi ki su u odbori.

Tereza Grandić

Dijana Jurković