Prošlu srijedu su organizatori na čelu s Petrom Tyranom pozvali poštovatelje, suradnike, suputnike i zastupnike hrvatskih društav iz četirih zemalj u Hrvatski centar, da se spomenu na kulturnoga aktivista Demetra Karalla.
BEČ – Kako je pisao Petar Tyran u Hrvatski novina 1. marca 1991. ljeta „Gradišćanski Hrvati ne samo u Beču, nego i u Gradišću, Madjarskoj i Slovačkoj tuguju za jednim od svojih, koga je nemila smrt isikla iz narodnoga tijela kot kirurg iz tijela bolesnika izriže važan organ. Tijelo more dalje živiti i prez toga organa – ali ne tako kako do sada!
Funkciju toga organa moraju preuzeti drugi organi tako dobro kot moru, ali stoposto nadomjestiti je ne moru. Tako je s ljudi uopće. Nije istina, da je moguće svakoga nadomjestiti. Moguće je preuzeti funkcije, uloge, nakane i cilje preminuloga človika, ali nije to isto kot on, koga sada triba najednoč nadomjestiti. Sa svakim človikom ide nešto od nas, ča je na Zemlji i zaostale zgubljeno na sve vijeke i ča se najboljom voljom i nakanom ne dā nadomjestiti. Tako je i s Demetrom Karallom, dugoljetnim predsjednikom Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva (HGKD) u Beču. On je ostavio svoj pečat na ovom društvu kako i na organizirani Hrvati u Beču kot vjerojatno malo-ki od onih, ke je naslijedio u djelovanju, zalaganju, čudaputi i žilavoj borbi za opstanak gradišćanskohrvatske narodnosti u velegradu Beču.”
U ovom nedostatku i zgubljenju kulturnoga aktivista i motora hrvatstva u Beču su govorili poštovatelji, suradniki i suputniki, ki bi 26. oktobra svečevao stoti rodjendan. Ta krugli jubilej je motivirao i obitelj Demetra Karalla, da organiziraju Centar.spomenar. Na priredbu su pozvali ljude iz četirih zemalj. Zastupniki gradišćanskih Hrvatov iz Čunova, Hrvatskoga Jandrofa i Koljnofa su bili lično na priredbi, a neki ki nisu mogli dojti na priredbu su poslali videosnimku ili svoje misli u obliku predavanja, ko su onda drugi pročitali. Cijela priredba je počela s uvodom Petra Tyrana, ki je peljao kroz Centar.spomenar.
Dvadeset petimi su se spomenuli na Demetra Karalla. Od svih izlaganj se zrcalilo, da je peljač Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Beču bio pretkip ili pelda svim, ki su s njim suradjivali. Njemu je bilo svenek važno, da se bori za opstanak i prava gradišćanskih Hrvatov ne samo u Beču, nego je prekoraknuo i državne granice i pomagao je Hrvatom i u Madjarskoj i u Slovačkoj. Kako su to svidočili i zastupniki tih društav, za njih je to bila jako velika pomoć, kad su se učvrstili na kulturnom i političkom polju. Suradnja je počela većinom na prvom sastanku Koordinacijskoga odbora 1990. ljeta u Koljnofu kade je imao Demeter Karall i rodbinske veze.
Sudioniki priredbe su istaknuli svaku aktivnost ča je on sam pokrenuo u prostorija Hrvatskoga centra. Tako je upeljao Školsku sekciju i omogućio društveno djelovanje u Hrvatskom centru. Na Hrvatski kiritof u Pemskom prateru je pozvao različne folklorne skupine i tako su se mogli upoznati i družiti. Od početka je bio za to, da se gradišćanski Hrvati iako su razdiljeni u četiri zemalj složu i djelaju kot je njegov slogan bio: „Neka živi ča je naše!” Tako je dao svoj pečat i strukturi društva i imao je uho za svakoga i za svaku želju, ko je po svoji mogućnosti i uslišio, iako mu nije bilo svenek lako najti financijsku potporu za to. Suputniki iz Hrvatske su se spomenuli na njega kao poštivatelja pradomovine gradišćanskih Hrvatov, kad je bio otvoren i za suradnju s bivšom Jugoslavijom. Uz to se je borio za prava gradišćanskih Hrvatov ka su zabilježena u ustavu Austrije i borio se je isto za dobrobit hrvatske manjine bilo kade živi i obituje. Zahvaljujući njemu je nadregionalni folklorni ansambl Kolo-Slavuj počeo djelovati u centru i počeli su svoju karijeru i Paxi. Priredbu je muzički oblikovao Josip Čenić isto prijatelj slavljenika.
Ingrid Klemenčić