Kiritofi su koč-kada bili vrhunci seoskoga društvenoga ljeta. U seljački sredina s mnogimi mukotrpnimi posli su ove fešte crikvenih patronov predstavili djelomično jedino veselje sa živom mužikom u drugačije pustoj svakidašnjici.

FRELIŠTOF – Frelištofski kiritof kot i kiritofi hrvatske okolice su bili nadaleko poznati. Frelištof, danas samo već nazvano Jevišovka, je koč kada bio u centru hrvatskih sel u okolici Mikulova u današnjoj Češkoj. Hrvati, ki su onde živili, imaju istu ishodišnu točku kot i druge gradišćanske Hrvatice i Hrvati. U 16. stoljeću su naselili pustu regiju, koj su udahnuli opet novi život. Povezani su bili s drugimi gradišćanskimi Hrvaticami i Hrvati pred svim prik shodišćev i farnikov. Jezik je isto tako mekak i poznat kot u drugi seli sjevernoga Gradišća i Slovačke, vjerojatno i kot u austrijskom moravskom polju, dokle se onde još govorilo hrvatskim jezikom.

1948. završetak kiritofskoga i hrvatskoga veselja

Zadnji kiritof se je održao 1947. ljeta po boju. U to vrime je po bojni ljeti za moravske Hrvatice i Hrvate počeo škuri čas. Osumljeni kao kolaborateri Nacionalsocijalistov u Drugom svitskom boju su Hrvatice i Hrvati iz trih hrvatskih sel, Frelištofa, Dobroga Polja i Nove Prerave, u februaru 1948. ljeta bili raseljeni po već od 120 mjest Moravske. Iako je čehoslovačka vlada u 1950. ljeti sama priznala, da se je prema Hrvaticam i Hrvatom ponašala nepravično, se nisu smili vrnuti u svoja sela. Kiritof i tim hrvatski jezik u južnoj Moravskoj je tim zamuknuo i odrivan u najuži obiteljski krug.

Frielištofski kiritof nove dobi

U medjuvrimenu se jur po 33. put organizira opet Frielištofski kiritof i to od Udruge gradjanov hrvatske nacionalnosti u Češkoj. Ta dan – ljetos koncem augusta – vrnu se obitelji i nje potomstvo u ovu regiju. O tom svidoči i zanimljiva karta na ulazu u šator, kade moru ljudi s različnimi farbami zapisati odakle su došli i iz koga sela vuču svoje korijene. Kiritof počinje sa svetom mašom. Ljetos je opet služio Branko Kornfeind skupa s mjesnim farnikom trojezičnu hrvatsko-nimško-češku mašu. Suoblikovali su je „Brankine“ tamburašice i tamburaši iz Hatov i južnoga Gradišća.

Bak maškot kiritofa

Po maši slijedila je povorka s kozjim bakom. Prije je to mogao biti i baran, koga su junaki pred kiritofom nabavili, nakrmili i nakinčili. Na koncu kiritofa su se junaki onda kugljali za njega. Danas ga isto tako kao maškot kiritofa peljaju mladi junaki i divojke u prekrasni bogati nošnja moravskih Hrvatic i Hrvatov. Nošnje slišu vjerojatno med najbolje dokumentirane nošnje zahvaljujući slikam slikara Otmara Ružičke a isto djelovanjem Udruge gradjanov hrvatske nacionalnosti u Češkoj.

Ophod s bakom peljao je kiritofske goste uz poznate koračnice limene glazbe pod šator. Najpr na pozornici su različni muzički sastavi zabavljali goste a to tradicionalnom muzikom, ka zrcali ispreplićenost muzičkih tradicijov Hrvatov, Čehov, Nimcev i Ugrov. Duo Dudaci Tyhuci se tako još i zavježbao različne hrvatske jačke južnomoravskoga kraja kot su to Zgubila sam portu ili Ej javore, javore.

Šator pred pozornicom je bio prilično pun s ljudi iz različnih krajin. Čuo se je češki i nimški, a i nekoliko zadnjih govoračic i govoračev hrvatskoga jezika se je nahadjalo med njimi. Jezik njihov je veljek prepoznatljiv i gradišćanskim Hrvaticam i Hrvatom. Jedino bohemizmi upućuju na to, da se ov hrvatski govor razvijao pod drugimi susjedskimi jeziki.

Kot je rekla Lenka Koprivova, potpredsjednica Udruge gradjanov hrvatske nacionalnosti u Češkoj, je ljetos bilo malo manje ljudi nego drugačije. Osebujno vrući dan je bio izazov za ljude u šatoru. Dugoročni cilj Udruge da je uključiti ove posebne hrvatske elemente frelištofskoga kiritofa u fešte današnje Jevišovke, češko ime bivšega Frelištofa.

Muzej moravskih Hrvatov

Gosti kiritofa, med njimi i par znatiželjnih iz Gradišća nisu samo mogli probirati južnomoravske špecijalitete i slušati tradicionalnu muziku. U prošli ljeti je Udruga izgradila Muzej moravskih Hrvatov. U staroj zgradi nasuprot crikve se nahadja moderni muzej, ki pelja zainteresirane u nekadašnji žitak Hrvatic i Hrvatov južnomoravskoga kraja.

Otvaranje ovoga ogromnoga projekta se je odrinulo nekolikokrat. Djelo na ovom velikom projektu je jur počelo 2007. ljeta, kada je Republika Hrvatska kupila bivši farof s ciljem osnovanja muzeja. Ljetos u maju su pozvali na prvu noć muzeja i ovako štartali u muzejski žitak. Uzato je Udruga ljetos izdala peljač po muzeju.

U ukupno šest hiž moru ljudi uroniti u žitak Hrvatic i Hrvatov i doznati o doseljenju, o kontakti sa susjednimi narodi i o posebnom jeziku, kim dandanas govori još šakica ljudi. Muzej prikazuje i kiritofsko veselje kot i druge radosti u seoskom žitku kot i škuri konac toga šaroga žitka s razseljenjem Hrvatic i Hrvatov po cijeloj Moravskoj.

Muzej tu povijest pridonaša na najmoderniji način s različnimi mediji i za svaku starost. Dijeli povijesti su prikazani u kratki prelipo nacrtani stripi, uz izložene objekte postoju četverojezična objašnjenja na driveni tablica. Velike table s informacijami u svakoj hiži su na češkom jeziku. U kratki video-snimka more se čuti hrvatski jezik. U nji povidaju starije Hrvatice i Hrvati, kako je bio žitak u Frelištofu, Dobrom Polju i Preravi.

Uza to su izložene dragocjene i toliko poznate nošnje kot i pojedinačne osebujno umjetničke išivane detalje. Na velikom gramofonu se moru poslušati jedne od najstarjih snimkov bečkoga Fonogramskoga arhiva, ke su snimljene 1910. ljeta u Frelištofu i Dobrom Polju.

Dica imaju u svakoj hiži mogućnosti dojti u dodir s moravskohrvatskom kulturom. Tako moru med drugim izmoljati nošnju i poznate hižne ornamente, voziti se drivnom gumbom po povijesti naseljenja ili igrati se drivenimi kockami sa različnimi informacijami.

Muzej jako profesionalno predstavlja povijest Hrvatic i Hrvatov i je odličan i lako pristupljiv dodatak opširnoj knjigi „Boje hrvatske Moravske“, ka u detalju rasvitljuje žitak moravskih Hrvatic i Hrvatov. Ulaz u muzej stoji 90 korunov i otvoren je svake subote ter po osobnom dogovoru. Za gradišćanske Hrvatice i Hrvate more muzej davati zanimljiv uvid u to, kako zahadjati i predstavljati svoje kulturno jerbinstvo i kako ga prirediti i za većinski narod.

U peljaču muzeja zato s punim pravom piše: „Ako izajdeš iz muzeja ... otvori svoje srce za šarolikosti punih fasetov svita na kom mi živimo. Čuvajmo je i uživamo u njih na isti način kot već od 20 generacijov Hrvatov, ki su ulazili u povijest kao moravski Hrvati.“

Tereza Grandić