Ov petak, 26. septembra je takozvani Dan jezikov. Europa odnosno Europska unija svečuje raznolikost jezikov. Ta je još prilično velika: 6.500 jezikov je na svitu – broj bi se mogao raspoloviti u budućnosti, opominjaju stručnjakinje i stručnjaki. Zato bi se tribala minjati svist o jeziki. 26. septembra se obično predstavljaju jeziki u škola – tako i čuda puti naš gradišćanskohrvatski jezik. Ovisno o tom koga pitamo, ga vidimo samostalnim jezikom ili ipak varijantom velikoga hrvatskoga korpusa ili ipak mišavinom jednoga ter drugoga. Naracija o gradišćanskohrvatskom jeziku se je u javnosti u prošlih deset ljet minjala. Najveći dio ljudi sad jur govori o tom, da je teško ugrožen i da je daljedavanje jezika veliki problem.

Da je to povezano i s prestižom jezika se rijetkokad reče. Da se i naš jezik stalno ocjenjuje, pokažu dva lipi primjeri prošloga tajedna: Poslanica Rita Stenger je u zemaljskom saboru hvalila većjezično školstvo u Gradišću kao dobitak za sve ljude, a ne samo za pripadnice i pripadnike hrvatske narodne grupe. A istaknula je i poboljšanja u prošli desetljeći: U nje školskom vrimenu da se još podučavalo srpskohrvatski, sada je bolje, ar se podučava gradišćanskohrvatski. U vezi sa školskim projektom u Beču na drugoj strani vlada druga naracija: Gradišćanskohrvatski ima polag Školskoga društva samo šansu, ako se uči u većem hrvatskom kontekstu, to znači hrvatskoga standardnoga jezika. Dva apsolutno kontrarni stavi prema jeziku, izrečeni kih 60 km odaljeni od dvih pripadnic hrvatske narodne grupe, ki veljek smjestu jezik u ta ili ta kut: Gradišćansko- hrvatski kao „naš jezik”, ki je toliko odaljen od svega drugoga, da ga moramo viditi prez kakove poveznice. Ili gradišćanskohrvatski jezik, ki je „samo” dio veće grupe, koj se mora dati veću važnost.

Konzervativni dio naše narodne grupe tvrdi, da su jedini spas obitelji, ke uspješno prenosu hrvatski jezik. Intelektualci opet polažu sva ufanja u obrazovni sistem i učnju jezika u školi. Istina leži vjerojatno u sredini. Uspješno usvajanje jezika more funkcionirati ili more zakazati i u obitelji i u školi. Koncem konca je drugi faktor čuda važniji: Dica moraju viditi smisao za učnju toga jezika, dica moraju imati emocionalnu vezu uz ta jezik, dica moraju tomu jeziku dati odredjenu vridnost.

Kako to najbolje vidu? Sigurno ne, ako komentiramo različne dijalekte, ako ocijenimo različne varijante a i standardne jezike ili se rugamo kakovim gramatički ne tako priznatim konstrukcijam. A isto ne, ako velimo o našem jeziku, da ga se more i mora samo u obitelji dalje dati ili još gore samo u školi učiti prez ponude u izvan-školskom vrimenu.

Ako je Dan jezikov u stanju, to spoznanje učiti ljude, onda je uspješan Dan jezikov.