Koliko važnu ulogu još uvijek ima Crikva, tomu se moremo čuditi ili osvidočiti u zahadjanju i medijskoj pažnji, ku je prouzrokovala smrt pape Franje. Franjo, ki je bio od 2013. ljeta prvi papa, ki nije dohadjao direktno iz Europe – iako je rodjen u južnoameričkoj Argentini ima korijene u Italiji se slavi kot prvoga „pape naroda“. Uzroki za to su bili njegov skromni način, ki se je zrcalio u odabiru rezidencije, ali i sada kod znatno smanjene opulentnosti samoga pokopa. Kad je 2013. ljeta stupio na vlast, potribovao je radikalan preokret, doprimilo mu je to pravoda i čuda kritičarov. Njegov dvor i osoblje u Vatikanu je vrijeda izminio, od kurije je potribovao skromnost i poniznost. U njegovo vrime spalo je i obdjelanje silovanja u Crikvi, kade je samo malo po malo reagirao.

Koncem konca zaključio je par zakonov, ki omogućuju jaču transparenciju u zahadjanju sa silovanjem. U pitanju vjere je papa Franjo veljek spočetka jasno rekao, da neće biti prehitanja kakovih dogmov. Ki su se ufali u ženske duhovnike i u hištvo za istospolne pare, ti su čekali zaman. Ča je minjao je bio način govora i širenje razumivanja prema temam iz feminističkih i LGB- TQI+ gibanj. Ča je bilo liberalnim premalo, je bilo tradicionalistom čuda preveć: Osebujno iz ultrakonzervativne američke desnice Crikve je čuda puti došlo kritike. To je i lipi dokaz za to, da u Crikvi nije uvijek govora o samoj vjeri nego i o uticaju na svitske dogodjaje. Franjo se naime najveć istaknuo svojim zalaganjem za migrante i bigunce i u svoji oštri riči prema svim strankam na trenutno jako gusti bojišći ovoga svita. Ovim postupkom je papa Franjo bio stabilna konstanta u vrime, kade huskanje protiv migracije i za boj nastaje sve popularnije u politički krugi. Bilanca djelovanja pape Franje je i znak za to, da jedan jedini ne more prehititi stoljeća stari hijerarhijski i patrijarhalni sustav.

To je i razlog, zač ostaje uvijek pitanje, koliko zraču odluke pape i u male crikvene zajednice. Na primjer med gradišćanskimi Hrvati vlada sigurno drugi način. Ako postoji pitanje, u čem su znanstvenice i znanstveniki složni, onda je to uticaj Crikve na obdržavanje hrvatskoga jezika i kulture. Kade već nije bilo hrvatskoga farnika, onde i vrijeda već nije bilo hrvatske riči. Da se jako čuda farnikov dandanas već ne vidi u ulogi ovih pokretačev i čuvarov jezika i kulture, se u medjuvrimenu vidi u mnogi fara, kade se kulturni žitak (ne)uspješno predalo drugim institucijam. To je bolno za sve ove, ki su zapravo kanili biti aktivni u Crikvi. Je li će si Crikva još jednoč moći osvajati ovu glavnu ulogu (vjerskoga) seoskoga života, je jako upitno. Zato bi bili potribni preokreti u glava mnogih u crikveni funkcija, ne samo u glavi novoga pape kako je to do sada bilo, nego i u glava njegovih funkciona- rov u Vatikanu i po svitu.