Ufam se, da je čim već ljudi gledalo 19. februara emisiju ZIB Zack mini. U ovom dičjem formatu ORF-a pohadja moderatorica Fanny Stampf različne škole i u ov put je bila u Sridnjoj školi u Velikom Borištofu. Veljek spočetka, emisiju si morete još do marca pogledati na orf on i toplo ju preporučujem. Zač? Ar daje lipu i istovrimeno zanimljivu sliku o nami.

Sridnje Gradišće sa srcem u Velikom Borištofu more se sigurno gizditi s najboljim stanjem hrvatskoga jezika u obrazovnom sustavu Gradišća, sigurno i povezano s tim da se je ponuda u Gornjoj Pulji smanjila na većjezični pokus Mi4mi.

Kot je rekla moderatorica Stampf: Nahadjamo se u posebnoj školi. To je istina. Pohod u Sridnjoj školi je ada sigurno dobar za predstavljanje dvojezičnoga obrazovnoga sustava kot bi si ga željili u cijelom Gradišću i od koga znamo, da sigurno nigdir drugdir nije takov.

Prave zvijezde te emisije su prez sumlje dica. Mia i Adam peljaju kroz emisiju, Valentina će još dodatno dati intervju. Adam u majici NZ Sredine pokaže školu i pelja u uru tamburanja. Pozna sve instrumente i to je uz činjenicu da uopće postoji ov predmet samo daljnja potvrda, koliko važan je ov instrument u medjuvrimenu kao znak identiteta za (mlade) gradišćanske Hrvatice i Hrvate, iako je stopr 100 ljet na ovom području, a prilično 50 ljet zaista u svakom hrvatskom selu. Uspjeh tambure je i povidajka o tom, kako friško se moru minjati narativi i mišljenja ljudi. Danas nam je šlager na tamburici tipična tradicionalna muzika, svaka aritmička vkalna melodija nam se čini atipičnom. Ista minjanja kod izjavov se moru uptiti kod pitanj za hrvatskim jezikom, kod pitanj za ime toga jezika (je li je prvenstveno gradišćansko ili je ipak dost samo hrvatski?), kod pitanj dvo- ili jednojezičnosti (more još koč ča biti samo hrvatsko?) i kod samoga pitanja pripadnosti (gdo se „smi” zvati gradišćanskim Hrvatom?)

Povidajka o tamburici je ali i potvrda, da se mišljenja, stavi i pripravnost ljudi more minjati. Dokle deraju naše (manjinsko)politične zastupnice i zastupniki uvijek iste fraze - ča pravoda i do neke mjere moraju - bi bilo nam svim godilo, ako bi većputi čuli ove jasne, direktne i bezbrižne izjave dice. Tako veli Mia na pitanje, zač se uči hrvatski u školi: „Da se zaistinu dobro naučim, iako jur dobro znam” Jasno ili? A Valentina veli na pitanje, zač je Sridnja škola dvojezična: „Kad su susjedna sela isto hrvatska, a zato je i Sridnja škola hrvatska”.

Točni, jasni i jednostavni odgovori. Ovako jednostavno je razloženo, zač je potribno dvojezično školstvo, zač imaju Hrvatice i Hrvati pravo na obrazovanje i zač se to sve triba čuvati.

Tribamo već takovih prinosov u ORF-u, tribamo pred svim već takovih mladih glasov!