Na koliko adventskih, predbožićnih ili božićnih priredbov ste jur bili otkad je službeno počelo adventsko vrime? Gledeć našega prepunoga kalendara mogli ste s odredjenim planiranjem pohoditi jur barem 13 priredab u 13 dan ili veljek dva na jedan. Ako ste se ada prepustili ovomu „adventskomu pripravljanju“, onda ste vjerojatno na svakoj priredbi peljali sljedeće dva razgovore: „O joj koliko priredbov je svagdir naokolo” i „Nek denas je čuda ljudi ovde, boa?”
Sve dvi izjave odgovaraju istini. Čini se, da se bez obzira na bezbrojne priredbe u isto vrime crikve i dvorane ipak punu do zadnjega mjesta, ako selsko društvo zove na koncert. Iz toga gledišća je argumentacija validna, da se ništ ne mora minjati. Inako se za svakoga isplaća.
Istovrimeno kanu ljudi na oni koncerti kupiti ponudu cijeloga HKD-shopa odnosno HKDC-shopa, a to najbolje na licu mjesta, da već ne tribaju misliti. Sad je službeno zapravo jur ljeto dan otvoren takozvani skupa-shop. Naglasak pri tom leži na „službeno”. U praksi bi se vjerojatno sve suradnice HKD-a i HKDC-a veselili konačnomu funkcioniranju i osvidočena sam, ako bi ljudi uopće znali o ovoj ponudi, bi i oni imali ovu želju funkcioniranja za Maloga Jezuša.
Kooperacije ili konkurencija: ovo pomalo filozofsko pitanje bi si moglo već ko društvo postaviti. Za podiljenje pinez je s osnovanjem Savjeta za hrvatsku narodnosnu grupu jasno, da postoji pod plašćem „kooperacija” samo konkurencija. Rijetki skupni projekti kot spomenuti neuspješni skupa-shop su znak toga, da se s premišljavanjem o „mojem” i „tvojem” nećedu nikad stvoriti uspješne kooperacije. To isto valja za podjelu subvencijov za narodnosne grupe: Dokle je većina, i to mora biti samo 50%, zadovoljna sa svojem, se neće ni zgledati na druge. A dokle politika na ovi područji ne prosi kooperacije na primjer kod profesionalizacije i profesionalne izmjene izmed društav, ka primu već od šestoznamenkastih svotov i ka bi definitivno prišporila državi barem neke petoznamenkaste svote, neće ni dojti do tih kooperacijov. A prez tih kooperacijov nije moguće bilo kakov napredak.
Svejedno je li ada gledamo na najmanje selsko društvo ili na „playere“ naše vrlo skromne manjinske politike. Kooperacije su kumaj vidljive, a do sada, čini se još nepotribne. Da nije jako spametno, da se isti kusić trikrat prevadja za tri kazališne pozornice, da se iste jačke desetkrat u skoro pa istom aranžmanu aranžiraju za tamburaški orkestar ili da se spodobni projekti od dvih društav zaprosu, bi morao biti svakomu jasno. A to samo dijelom mislim na financijskom polju, nego pred svim na vrimenskom.
Konkurencija nas neka inspirira i nam pomore, da se poboljšavamo. Ali samo kooperacije ćedu nas doprimiti u uspješnu budućnost.