8. novembra na jutro je novi predsjednik Nacionalnoga vijeća pokušavao položiti vijenac pred spomenik žrtvam holocausta na bečkom Judenplatzu. Židovsko visokoškolarstvo je to človičjim lancem prepričilo i izjavilo, da ljudi, ki se ne moru uvjerljivo distancirati od nacionalsocijalizma, ne smu sudjelovati na spominjanju. Rosenkranz se koncem konca nije mogao „spomenuti” i je izjavio, da se je „predao nasilju”. To nasilje je bio lanac mladih ljudi, ki otvorenoga pripadnika junačke korporacije nisu pustili do velikoga spomenika. Ministrica za ustavu Karoline Edtstadler je onda izjavila, da postoji pravoda sloboda mišljenja, ali da joj je žao zbog sve veće polarizacije. Sad se mora reći, Rosenkranz je mogao očekivati protestnu akciju, ipak je bilo tako, da je Izraelitska vjerska zajednica jur unajpr odbila njegovu nazočnost na oficijelnoj priredbi. Ako se političarke i političari, ki zastupaju radikalne pozicije, u ovom slučaju desničarske, zdižu u „neutralne” pozicije, u ovom slučaju predsjedničtva Nacionalnoga vijeća, onda se nigdor ne smi čuditi polarizaciji.

U nekom drugom komentaru u ovi novina, se je argumentiralo, da se FP-u ne smu prepustiti sve teme. U slučaju položenja vijenca ali nije govor o kakovom dijalogu, nego ide za spominjanje na milione ubijenih Židovkov i Židovov za vrime Nacionalsocijalizma, ki je odgovoran i za ubojstvo drugih iz različnih manjin. Sad je i u autohtoni manjina uvijek pitanje, kako zahadjati s političkimi zastupnicami i zastupniki. Manjinske zajednice moraju redovito poslušati neke govore o sebi. Lani na Danu narodnih grup u parlamentu na primjer. Onde je govoračica za narodne grupe FP-a koristila vrime pred romskim, slovenskim, madjarskim, slovačkim, českim i hrvatskim zastupničtvom da povida o tom, da bi bila zadaća Austrije, da čuva nimške manjine u inozemstvu prije nego pretirano podupira austrijske narodne grupe. Toliko o stavu te stranke o manjina.

Meni je stoga uvijek zanimljivo, s kom osvidočenošću prosu pozornost, samo ar su politički zastupnice i zastupniki. Istina je, da je čuda manjinskih projektov od države podupirano. Vječna zahvalnost, kot se to čuda puti kolportira, ali nije potribna. Neispunjeni zakoni, ignoriranje diskriminacije ili aktivno diskriminiranje su uopće peljali do toga, da se manjine moraju posebno podupirati. Tu potribovanu zahvalnost ne poznam iz drugih, znatno jače podupiranih područjev. More se to naime i obrnuti. Parlament i svi njegove reprezentantice i reprezentanti bi mogli biti i zahvalni za šaroliku kulturu, za ličnosti iz tih krugov, za znanje, ko ove grupe besplatno daljedavaju.

Manjine se ne tribaju uvijek zahvaliti i pustiti druge, da govoru namjesto njih. Manjine neka i potribuju i po potriboći i odbijaju – to je onda znak ravnopravnosti.