Kad se od tajedna do tajedna mora izmisliti kakov komentar, onda je koč izazov najti temu, ka je povezana s našom zajednicom, kulturom ili jezikom. Jedna tema ali uvijek i svaki tajedan dotiče mene: Jezik.

Veliki znanstveni projekt Rise up naime išće ljude, ki bi bili pripravni testirati novu aplikaciju kom se more naučiti hrvatski jezik na razini A1. To su osnovne fraze kot Dobar dan i Ja se zovem. Išću ljude, ki bi prevodili ove fraze i lektorirali sve, ča aplikacija automatski generira. 8 do 10 uri vrimena je zato potribno. Ufamo se, da će se dost ljudi zato najti. Djelo naime nije plaćeno nego temelji na dobrovoljnoj želji suradjivati u ovakovom projektu.

To je zanimljivo za ovakov dobro financirani projekt. Osebujno u znanosti se praktički uvijek argumentira, da moraju jeziki imati istu vridnost, da moraju biti vidljivi i da je ljudi moraju poštovati. More se pravoda i prez pinez poštovati jezike, ali u kapitalističkom sistemu se od dobrovoljnoga djela nažalost ne da živiti.

Skoro istovrimeno su otvorili novi obrazovni kampus Pannonia. Velika i moderna zgrada nudja sve za modernu izobrazbu. Otvaranje ovoga većjezičnoga kampusa je bilo prilično jednojezično. Tamo se sigurno argumentiralo, da priredba ne bi predugo durala odnosno da bi velik broj političkoga zastupničtva sve ili čuda razumio. Poznam ovu kvaku od vlašćih priredab (Gdo razumi, ne kani sve dvakrat reći).

Ča se rijetko kad veli: Trenutna općenazočna većjezičnost je naporna. Već jezikov znači i već truda. Ali većjezičnost znači istovrimeno i već mogućnosti i prednosti.

To bi zapravo morali znati i ljudi u znanosti i ljudi u obrazovnom sektoru i ljudi u politiki. A u slučaju da to jur svi znaju, onda ide na to, kako to primijeniti (anwenden) u svakidašnjici. To počinje s tim, da se vridnuje dobro znanje toga jezika tim, da se plaća pošten honorar kot i u svakom drugom sektoru (ne vjerujem, da bi ki za nimški jezik dopustio lektorat laikov). Onda je to signal za ljude: Ov jezik je i znanstveno cijenjen. To ide na to, da se pedagoško osoblje medjusobno, na hodniku i kod nastupov pomina po hrvatsku, ne samo u uri hrvatskoga, a da se to djelo cijeni kao dodatni napor pedagoškoga osoblja. Onda je to signal za ljude: Ov jezik je učiteljstvu i naobrazbenom sektoru važan. To je povezano s tim, da politika vabi i reklamira za većjezičnost, da forsira dvo- ili većjezične natpise, da govori na manjinski jeziki i šalje izjave na nji i da cijeni to djelo ljudi, ki su na ovom polju aktivni. Onda je to signal za ljude: Politika stoji za nami u borbi za očuvanje jezika.

Jezik nas uvijek dotiče, nosimo ga uvijek sa sobom. Je li smo uložili jur dost napora, da bi vidili i prednosti? Nisam čisto sigurna. Mislim, da moremo mirno još dalje potribovati.