U okviru redovite priredbe Večer hrvatskoga folklora u Slovačkoj je Koordinacijski odbor dodilio Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov predsjedniku HKSS-a i dugoljetnomu istraživaču i kulturnomu aktivistu.

HRVATSKI JANDROF – U subotu 12. oktobra su u Hrvatskom Jandrofu slavili jednoga neutrudljivoga i marljivoga kulturnoga djelača na području kulture u Slovačkoj i istraživanja jačak po cijelom Gradišću. Radoslav Janković je prvi laureat Kulturne nagrade gradišćanskih Hrvatov, ki je ovu nagradu primio izvan Austrije.

U kulturnom domu u Hrvatskom Jandrofu su se sakupili zastupniki brojnih društav širom Gradišća, ov i onkraj granice. Nazoči su bili i dva daljnji nositelji ove nagrade, Branko Kornfeind i Zlatka Gieler ka je primila nagradu lani. Isto tako je hrvatski veleposlanik u Slovačkoj Aleksander Heina svojom nazočnošćom potvrdio posebnost i važnost ovoga izvanrednoga čašćenja, dodilenja najviše nagrade ku gradišćanski Hrvati imaju. I selski farnik Aleksandar Knorr je bio nazoči kot i načelnik Jozef Uhler.

Silvija Degendorfer i Marija Hanny su peljale kroz bogat muzički program večera folklora Hrvatov u Slovačkoj, tako oficijelni naziv ove priredbe. Ov je počeo s nastupom dičje folklorne grupe Ljuljanka, ada najmladjimi i najsladjimi folkloraši iz Hrvatskoga Jandrofa i Čunova. Pod peljanjem Marcele Škodlerove i Martine Komendove postoju od 2011. ljeta i se uču hrvatske jačke i tance iz regije ali i iz Hrvatske. U repertoaru imaju jur nekoliko koreografijov tako da redovito nastupaju na domaći festivali, ali i u Ugarskoj, Austriji i Hrvatskoj.

Dojdući sastav je jur imao direktnu vezu s laureatom. Tako kot je Radoslav Janković od oca Štefana primio muziku u krvi, tako se je to nastavilo u dojdućoj generaciji, kade Radoslav mladji jako uspješno djeluje kot aranžer, kompozitor i peljač tamburašev. Tamburaški orkestar Konjic, koga skupa s Juricom Maászom pelja, je predstavio splet Kiritof je ne štentajmo. Za dojduću točku se je minjao samo naziv izvodjačev, člani su ostali prilično isti. Muško jačkarno društvo je uz pratnju tamburašev i ov put pod peljanjem Radoslava mladjega predstavio Kad se večer zaškuri i Gradišću okolo Pinke. Sin je bio i solo jačkar.

Ovimi trimi „domaćimi” grupami je završio prvi muzički blok. U nastavku je glasnogovornik Koordinacijskoga odbora Joži Buranić predstavio samu nagradu i kriterije po ki se more dostati. Jur na protuliće su odlučili da ćedu brončenu skulpturu od petih osob dodiliti Radoslavu Jankoviću.

Pred samom laudacijom je nastupio novo formirani Gradišćanski kvartet. Profesionalni gudački sastav je kot prvo predstavio kompoziciju Radoslava Jankovića mladjega na pjesmu Pozdravljeni budi o sveti Mikula. Zatim su slijedili još četiri stavki kompozitora Rudolfa Matza ka je dala i gudačkomu sastavu ime: Gradišćanski kvartet. Zagrebački violončelist, skladatelj i dirigent je ovu kompoziciju napisao 1932. ljeta.

Po ovom vrhunskom, opširnom i nefolklornom bloku je slijedila laudacija Petra Tyrana. „...Da Radoslava stavimo u pravi povijesni kontekst ovih naših velikanov, od danas ga smimo oficijelno uvrstiti u ove velikane. To je ponekad i teret samo da znaš. Kot je to Joži rekao, ovo nije samo za to ča si jur udjelao, nego ča ćeš još udjelati....” Svoj govor je nastavio nabrajanjem i opisivanjem znamenitih osob na području Hatov kot su to: Matijaš i Gašpar Laab, Šimon Kn(i)efac, Žigmund Karner, Kalistus Ambruš, Jandre Zgodić, Fabian Hauszer, Andrija Verdenić, Pavao Lévay, Mate Meršić Miloradić i Karlo Preč. Iz bliže prošlosti i sadašnjosti je istaknuo Juru Treuera, Vilka Pokor- nyja, Ferdiša Takača, ali i Jive Maásza, Balázsa Martinšića, Francija Németha, Petra Huiszu i na kraj Radoslava Jankovića. „U Jandrofu djeluje Radoslav Janković u genijalno-produktivnom tandemu sa svojim bratom layouterom i dizajnerom Tomom Jankovićem.

Kratko bi se vrnuo u mladost Radoslava, u 90-a ljeta prošloga tisućljeća. Mi gradišćanski Hrvati s austrijske strani granice smo ponovo morali otkriti ove naše slovačke susjede, Hrvate u Slovačkoj. Po 1921. ljetu smo je polako bili zgubili i pozabili. Po 1989. je pak teklo kao po loju. Tada sam mogao nagovoriti Štefana i Lizu Janković, da svoje dva sine pošalju na probe folklornoga ansambla Kolo-Slavuj svaki utorak prik granice u Beč. A ne dugo potom, da im dopustu da s Kolo-Slavujem putuju na turneju u Južnu Afriku.

Po mojem mišljenju je to bio početak „hrvatske“ karijere bratov Radoslava i Tome Jankovića u gradišćanskohrvatskoj, prikgraničnoj zajednici. Morao sam obećati Štefi i Lizi, da ću se brinuti za njeve dva sine i da ću paziti na nje u Južnoj Afriki. Kod Tome mi se to očigledno nije ugodalo, jer se je tada bio u jako mladi ljeti očigledno zaljubio u malo jur zreliju Koloslavujku iz Beča odnosno Mjenova. Ne znam bi ovoj braći osobna povijest tako tekla bez Kolo-Slavuja, ali ako to ne bi tako teklo, danas bi bili znatno siromašniji na već ki područji. Dakle zapravo sam srićan, da nisam pazio na njega i da nam je ostao i ovde i onde. No, danas nismo došli hvaliti i dičiti genijalnoga Tomu (ki nije bio nazočan nego je pripravljao tehniku za Hrvatsku noć u Novom Selu), nego njegovoga malo starjega brata, ne manje djelovnoga, inovativnoga, marljivoga, nadarenoga i nadahnutoga a pred svim i produktivnoga starijega brata Radoslava.

Da su Jankovići bojsek plemićkoga roda, kako u prošlosti i mnogi drugi pripadniki nižega plemstva u ove kraje doseljenih Hrvatov u 16. stoljeću, se dandanas još kaže u njevoj narodnoj svisti – mislim sad Jankoviće ali i ostale Jandrofce i Jandrofke – u hrvatskom uvjerenju i u osvidočenju, da si svoje ne daju zeti, da si želju svoje ne samo očuvati, nego i dalje razviti. To sve na osnovi bilježenja svega vridnoga iz prošlosti i uzevši to kao temelj na čemu se nešto novoga radja i stvara.

Najbolje se to kaže u muziki. Ne samo da je Rado strastven tamburaš (zbog čega je išao i u Kolo-Savuj) i da jur duga ljeta vrši službu kantora u domaćoj crikvi sv. Mikule, u vezi s tim triba i istaknuti nekadašnji zmožni muški jačkarni zbor Hrvatskoga Jandrofa (mišljeno je Muško jačkarno društvo), ki je i dandanas još zmožan iako je po broju članov nažalost znatno smanjen. S darom koga je naslijedio od svojih roditeljev, pred svim i od oca Štefe, je stupio i u red kompozitorov i aranžerov a o tomu svidoči sedam CD-ov i brojne jačke – nisam je mogao zbrojiti.

Ali, kako znamo i znaju od Požona do Zagreba, od Beča do Budimpešte i od Trnave do Pečuha Radoslav Janković je u medjuvrimenu jur i iskušen manjinski političar. Ne samo da je stupio u velike šoljine – u ke je i nutar zrastao – nažalost jur pokojnoga Jurka Cvečka u funkciji predsjednika Hrvatskoga kulturnoga saveza u Slovačkoj. Rado uspješno zastupa Hrvate u Slovačkoj i u Savjetu Vlade Republike Hrvatske izvan RH a je takaj i zastupnik za hrvatsku manjinu kod Vlade Slovačke Republike. Ča tote djelaš mi nije jasno, ali sigurno ča dobroga.

Upravo Jandrof, Jandrofci i Jandrofke – a prilikom današnjega čašćenja i odlikovanja – upravo i Radoslav Janković kaže, da ta ćut većvridnosti, superiornosti naših ljudi s austrijske strane prema Hrvatom u Madjarskoj i Slovačkoj već ne odgovara odnosno nikada nije odgovarala. Morebit je to bilo neznanje, ignorancija ili prepotencija – ako su za vas ovde govorili o „Slovaki“, ili o ti na madjarskoj strani o „Madjari/ Ugri“, a su pri tom zabili ili ignorirali, da su to isto naši i da smo još ne tako dugo bili jedni ter isti. Samo smo u medjuvrimenu odgojeni jedni ovako a drugi u drugom duhu, u drugom političkom okruženju, u drugom svitonazoru, dakle pogledu na svit.

A kako dugo ćemo na tom djelati da se to opet ujedina ne znam, ako ćemo uopće uspiti – to mi je velik problem.

Da mu je uz sve ovo vrlo uspješno djelovanje i sa svojom privatnom firmom širom Slovačke ipak još toliko vrimena ostalo i nadalje ostaje za obitelj – to je: za ženu Lenku, s kom ima dva sine – kaže da Rado ne samo friško nego i efikasno djela, i da je odličan organizator svojega vrimena.

A je pred svim i njegova zasluga, da Radoslavu mladjemu nijedan očev talent ne fali, na protiv a kod maloga „Medjugorca“ Tomislava Janković se jur sada vidi talent i kao primaš na bisernici u predivnom tamburaškom ansamblu Konjic. Ja bi rekao uz Pandrofce, uz Pinkovčane ste vi takorekuć vrh naših tamburaških ansamblov – nevjerojatno po mojem mišljenju ča vi skupa spravite.

Rado bi ovde i vidio neke prijateljice i prijatelje iz prošlosti, ki se već ne najdu na ovakovi hrvatski priredba u Jandrofu. Pozdravite je posebno. Vi znate koga mislim. Ako je ja budem vidio ću je pozdravit i pitati zač nisu došli.

Ali za vas ovde, ki ste se našli na čašćenja Radoslava Jankovića i mu tim iskazali zasluženu čast i opravdano poštivanje, ovu veliku »Kulturnu nagadu gradišćanskih Hrvatov« dilimo ne samo za brojne zasluge i dostignuća, nego i zato ča bi mogli naši još udjelati. Sam uprav Zlatki rekao, ako nastaneš dost stara moreš ju i po drugi put dobiti. Dakle, gdo bi si tu visoku i lipu i vridnu nagradu, to naše najviše odlikovanje bolje zaslužio nego Rado Janković?!

Srdačno čestitam!”

Po ovoj opširnoj, ovde malo skraćenoj laudaciji je Joži Buranić predao Kulturnu nagradu Radoslavu Jankoviću ki se je odmah zahvalio za ovo veliko priznanje. U posebnom se je zahvalio jednomu suputniku, ki njega sprohadja jur duga ljeta i je bio u sve projekte involviran, i ki da nije računao svojim imenovanjem: Mario Vogl.

Drugu osobu, ku je istaknuo je njegova supruga Alena, ka ga je podupirala pri svi ovi njegovi projekti i svem djelovanju u slobodnom vrimenu.

Odmah su slijedile i čestitke nazočnih društav. Kot prva je čestitala Josefina Daničova, predsjednica Hrvatskoga društva Devinskoga Novoga Sela. Zahvalila se je Radoslavu za njegovo dugoljetno djelovanje kot predsjednik.

Daljnji gratulanti su bili potpredsjedniki Hrvatskoga kulturnoga saveza: Marija Hanny, Kristijan Maschkan i Milan Galović. Slijedili su onda još Grobani za ke je govorila Veronika Skutkova, predsjednica Hrvatskoga društva.

Rijetko ki se još zna spomenuti da je Radoslav Janković svoju muzičku karijeru izvan Hrvatskoga Jandrofa počeo u mladi ljeti u Kolo-Slavuju, folklornomu ansamblu gradišćanskih Hrvatov. A ov je kot vrhunac nastupio na kraj programa i pokazao Hrvatske plese sridnjega Gradišća, ke je koreografirao prvi nositelj kulturne nagrade etnokoreolog Ivan Ivančan. Ovom koreografijom je Kolo Slavuj kroz sva desetljeća od premijere 1974. ljeta najveć puti nastupilo pri različni prilika u Austriji i susjedni zemlja, širom Europe, ali i u daleki kraji svita, neka ljeta i s Radoslavom Jankovićem na braču.

Sam završetak su oblikovali svi izvodjači večera. Od onde smo mi kompozicija laureata je bio za čuti u izvedbi tamburašev i gudačev, a solo je jačio Radoslav mladji. Kot na veselju su se brojni gosti sada slikali s Radom Jankovićem, ki je gizdavo držao još jako dugo nagradu u ruka.

Za sve goste je bio priredjen ukusan bife a na odlasku je svaki dostao mali poklon HKSS-a: dvi knjige i tri CD-e kade je Radoslav Janković mjerodavno sudjelovao.

Kristijan Karall