Kolega Konstantin Vlašić je po nastupu u emisiji Heimat, fremde Heimat, kade si je željio imati već mogućnosti koristiti hrvatski jezik, veljek dostao pismo. Govor je o seli na Poljanci. Po 70 ljet da bi se tribalo odustati od dvojezičnih tablic, a podučavanje hrvatskoga u školi je silovanje, ar se inako već nigdor ne pomina po hrvatsku, na ovom ružnom jeziku. Vlašić je ovo „nepreuljudno“ pismo komentirao na svoj način s potribnom porcijom humora i ironije.

Rečenice u tom pismu zapravo spominjaju na drugo težišće Novoga glasa u zadnje vrime. Čini se, da Robak nije mrtav nego samo spi pak se zbudja, ako se od hrvatskih aktivistic i aktivistov koč pojavljuju zaistinu konkretna potribovanja. To se inako čuda prerijetko stane.

Iako se rado kani oblažiti uticaj Robakove politike, izjave i pisma kot ovde spomenuto su samo mali vidjlivi dijeli ogromnoga ledenjaka asimilacije. Postoji samo malo znanstvene literature o uticaju diskriminacije na razvitak hrvatske manjine u Austriji. Pogled u druge, bolje istražene zajednice jasno pokazuje, kako dugo i trajno more opstati ovakova kolektivna trauma. To počinje kod sprogovaranja imen i negiranja hrvatskoga porijekla ovih vidljivo hrvatskih prezimen. To se zrcali u sramu pominati se s ljudi iz drugih sel, regijov, zemalj po hrvatsku, ar je vlašći idiom „manje vridan i nerazumljiv“ (na to su i jasno uticale i „gh-elite“). A to se u konačnici vidi po tom, kako roditelji i staristarji tretiraju školski predmet hrvatski i sve ča je povezano s tim. Dica naravno uptu, ku vridnost pripisuje rodbina odredjenim dugovanjem i se tomu odgovarajući i ponašaju. Rijetko sam čula za predmet nimškoga, da jezik nima smisla, nije potriban ili nima nikakov sistem i rijetko postoji mogućnost, da se dite more odjaviti od predmeta.

Politička poruka, morebit još i javna isprika vrha socijaldemokratske politike bi naravno bila poželjna, još važniji bi bili čini, ki sljedjuju potom ili najbolje od svih političkih strankov. Većjezične oficijelne web-stranice zemlje Gradišća, konačna ponuda online formularov kot je to sad u Koruškoj moguće, većjezične izložbe, ako je jur dio izložbe iz većjezičnih općin. To bi bile nevjerojatno lakocjene mogućnosti jasnoga podupiranja vridnosti jezikov narodnih grup. Dodat- na dvorana ili podupirani CD zato uopće nisu potribni.

A i podupiranje školskoga sustava ne bi nikad škodilo: Bilo to u Gradišću, bilo konačno i u Beču. Morebit bi se onda konačno moglo ostaviti ovu debatu o vridnosti hrvatskoga jezika, ar za stručnjakinje i stručnjake je stanje hrvatskoga jezika kao zasebnoga jezika Europske unije neupitno. Dokle je to sve tako, smimo mi manjinski mediji biti naše ipak važne uloge informiranja svisni. A u medjuvrimenu si moremo premisliti, kako konačno zauvijek uspavati Robaka.