Pokrila nas je lavina odušev­ljenih tamburašev i folklorašev

Petar Tyran

Ov minuli vikend je bio najvjerojatnije jedan od vrhuncev u našoj tam­bu­raškoj odnosno folklornoj tradiciji. Koliko tamburašic i tamburašev je zaista stalo na pozornici u škad­nju u Traj­što­fu, vjerojatno ni člani Tambu­rice Trajštof sami ne znaju, ni­ti ne sadašnji pe­ljač i dirigent Wolfgang Kuzmić a vjerojatno niti ne njegov još uvijek aktivni iako u momentu rekonvalescentni otac Oto Kuz­mić. No mogli ih biti daleko prik 70 (!?). Gdo bi to znao tako točno? U toj velikoj riv­nji i u stalnom minjanju nije ni bilo moguće ih pobrojiti. No, jed­na brojka je vrlo jas­na ali zapravo i nevjerojatna: 500 di­ce i odraslih je u me­djuvrimenu u minulih 60 ljet „prošlo kroz ruke“ trih generacijov Kuzmićev: Adalberta, sina Ota, a sada unuka Wo­l­f­ganga. Na početku u 1959. ljetu ih je bilo pet, ki su po­čeli vježbati u raspušćenoj trgovini — a danas po 60 ljet vrlo uspješnoga djelovanja i na tradicionalnoj interpretaciji hrvatske glazbene literature ali i s novimi poleti i eks­perimenti u aranžiranju i izboru narodnih jačak i klasičnih kusićev se je ov tamburaški ansambl pokazao kao silija glazbenikov i jačkarov, kao lavina tamburice, ka je sa svojom snagom takorekuć čvrsto objamila brojnu publi­ku u dupkom punom farskom škadnju u Trajštofu prilikom svojega slavlja.