Nima poroda bez boli, tako nima bez boli ni preporoda u Crikvi. 1959. ljeta je proglasio Papa Ivan XXIII. koncil. Bilo je to nadahnuće od Boga. Kako je on sām rekao, on je bio prvi, ki se je prestrašio ove misli. Proglasio je nešto, ča zapravo ni on sām nije znao, ča će to biti. I zato, kad on sām nije znao, ča se to u njem dogadja, ovo nadahnuće, moremo biti sigurni da je došlo od Boga.
Ali od koncila je jur prošlo mnogo ljet. Svi smo čekali ča velikoga, ča će se sa svitom dogoditi, ali ništa, vjera ne da se zdiže, nego suprotno, propada.
Koncil moremo prispodobiti sa sijačem, ki u jeseni sije pšenicu, i kade je još žetva. Dojde zima i zrno stenji pod zimom. Izgleda, da je i na koncil stoprv zima došla i Crikva, vjera stenji pod mrzlom sadašnjošću. Ništa se ne dogadja. Ali zima mine, tako se ufamo i vjerujemo, da će minut i zima iznad Crikve i dojti će protuliće i procvast će, uzrejati to sime ko smo u jeseni posijali. Zima je ni zničila. Tako i Božju rič ništa uništiti ne more, jer Bog stoji za svim ovim. On je garancija Crikve, da neće propast nikad.