Prof. dr. Alojz Jembrih je u Hrvatskom centru u Beču referirao o »80 godina Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu«. Ovu obljetnicu povijesnih dimenzijov triba obilježiti i u Republiki Hrvatskoj, rekao je Jembrih govoreći o veza gradišćanskih Hrvatov sa starom domovinom i je ustvrdio kako su veze hrvatskih i gradišćanskohrvatskih intelektualcev i javnih djelatnikov počele postupno oživljavati sredinom 1920-tih ljet. Jembrih  je doktor slavenske filologije i profesor na Hrvatski studija u Zagrebu. Bečki je djak i ovde studirao slavistiku a je bio uključen i u Hrvatski akademski klub. 

Tipično za svakoga človika je, da se more učiti i naučiti jezike. Ta genetski potencijal je prirodjen. Novorodjeno dite se more naučiti svaki jezik, koga čuje u svojoj okolici. Svi jeziki su spodobni. Oni imaju kompleksne strukture riči i rečenic. Oni se odnosu na prošlost, budućnost, na prostor, na opažanja, predmete, čine i emocije. Bitna je spoznaja, da su jeziki svenek samo nesavršene adaptacije. Oni nisu optimalni odgovori na probleme komunikacije. Človičji moždjani i njegovi organi za artikulaciju su se razvijali milioni ljet, i tako je homo sapiens nastao sposoban da govori. Sposobnost govora je prilagodjivao svojim potriboćam. Generacije ljudi su rezultat preuzimale i ga modificirale. I tako je svaki pojedini jezik svoju gramatičku formaciju sticao kroz vijeke. Ako jezik izumre, se već nikada neće razviti jezik, ki je spodoban izumrlomu. I zato kad kot rečeno nijedan jezik nije perfektan, niti izumrli, ga se ne more niti rekonstruirati. Još jedna spoznaja je u lingvistiki važna. Homo sapiens nije kreirao primitivne jezike, i zato nijedan jezik ne more postignuti viši položaj. Gdo misli, da „primitivni“ narodi imaju primitivne jezike, on se vara. Ti jeziki u jezičnom dobru, morfologiji i gramatiki imaju solidne, temeljite strukture. Kultura tih ljudi je u prvom redu jezična kultura. Jezik je instrumenat, pomoću koga oni uredjuju svoje socijalne odnose i u koga polažu sva svoja iskustva.