Na Štefanju, 26. decembra je po teškom bolovanju, ali ipak neočekano za mnoge iz­nenada preminuo dr. Josip Seršić (72), rodom s otoka Krka a u Beču posebno po­znat i cijenjen i poštivan kao polihistor, jezikoslovac a pred svim i stručnjak za noviju povijest gradišćanskih Hrvatov. Aktivno i mjerodavno je sudjelovao i društvenom životu hrvatskih zajednic i udrug u Beču a posebno i u Hrvatskom centru u Beču, kade je mjerodavno sudjelovao pri simpoziju »400 ljet H­r­vati u Beču« (2009. lje­ta) a je 2013. ljeta objavio i knji­gu (izdavač Carl Gerold’s Sohn) »Kroatisches Wien/ Hrvatski Beč«. U minuli lje­ti i desetljeći je bio marljiv i vjerni suradnik i dopisnik u Hrvatski novina.

 

BEČ — Dr. med. Josip Ser­šić znalački je stariju hrvat­sku povijest povezao s novijom po­viješću gradišćanskih Hrvatov u njevoj novoj domovini i se je u svojem istraživačkom djelovanju usredotočio na povijest Hrvatov u Beču i u svojem po­vijesno-istraživačkom djelova­nju i publiciranju koncentrirao i na istaknute hrvatske ličnosti u austrijskoj metropoli i mje­sta, trge i spomenobilježja u vezi s Hrvati i hrvatskom kulturom i poviješću u velegradu Beču. Josip Seršić se je uvijek trizno, razborito ali i angažira­no zauzimao za hrvatsku stra­nu, ali si je očuvao i svoje kritičko gledanje na bilo kakove -izme — kako i u samoj Repu­b­liki Hrvatskoj tako i nje susjed­ni zemlja. Bilo mu je od veli­k­o­ga interesa i cilja, da zbliži hr­vatsku dijasporu s hrvatskom maticom, posebno glede i na gradišćanske Hrvate. Uvijek je iskao i našao to ča spaja i se je odupro tomu ča razdvaja.

U tom smislu mu uredničtvo Hrvatskih novin (nažalost sa­da posmrtno, jer je bilo predvidjeno jur lani po njegovom 70. rodjendanu, ali je korona to onemogućila) dodiljuje po­sebnu zahvalnicu za dugoljetno dopisničtvo, savjetovanje i podučavanje i mu se zahvaljuje na duhovnom i intelektualnom prijateljstvu — je izjavio glavni urednik Hrvatskih n­o­vin Petar Tyran povodom smr­ti Josipa Seršića.

Promovirani doktor med­i­ci­ne J. Seršič je u zadnje vrime bio jako angažiran i u okviru Austrijske akademske zajedn­i­ce (Aaz) i posebno u okviru nje izda­vačke djelatnosti. Kako u svojoj izjavi povodom smrti J. Seršića pi­še direktor Aaz An­a­marija Manestra „…napustio nas je dr. Josip Seršić, liječ­nik, legenda hrvatske kulturne sc­e­ne, stručnjak za teme austro-kro­a­tike, tj. austrijsko-hrvat­skih veza, aktivni suradnik br­oj­nih hrvatskih novina i uvijek bu­­dni komentator društvenih doga­djanja. Bio je to čovjek u čijim su tekstovima zaživjele i do danas ostale nezaboravne na stotine ispri­ča­nih priča…“

Svi ki su ga po­znavali su se slo­žili da je dr. Josip Seršić bio Hrvat ki je svojim djelovanjem obilježio povijest grada Beča i pridonesao njego­voj raznoli­ko­sti, na isti način na ki su to činili njegovi prethodniki, a kim je Seršić u knjigi »Hr­vatski Beč« odao počast. Kako na­da­lje piše Anamarija Ma­ne­stra „U olujnim vremenima deve­desetih godina svojim je pred­a­vanjima, humanitarnim radom i pisanjem razbijao na­metnutu sliku o hrvatskoj pro­šlosti na način koji je istovremeno svj­e­dočio o jasnoj slici stvaranja Hrvatske kao samo­stalne dr­ž­a­ve, koju je duboko u sebi no­sio. Otišao je u povijest hr­vat­skog naroda, onu istu povijest koju je toliko neu­mo­r­­no pod­učavao, i činilo se da ništa ne može zaustaviti put ovog sve­stranog čovjeka. Opa­ka bolest je ipak bila jača.

Doktora Josipa Seršića sje­ćati ćemo se s vječnom zahval­nošću, neprolaznim poštova­njem i neizmjernim ponosom“ piše A. Manestra u izjavi.

Kako piše izdavač Panonsk­o­ga lista dr. Robert Hajszan P­a­nonski u poslidnjem izdanju o­voga virtualnoga časopisa ko­n­cem 2020. ljeta „…turobna nam je stigla vijest iz Beča. Na bla­g­dan sv. Štefana umro je jedan od najmarljivijih i najduhovitijih suradnika Panonskog instituta. Dvadesetak je godina popunjavao zanimljivim pri­lo­zima Panonski ljetopis i Panonski List.           

Ê Bio je organizator skupova koji je znanstvenike i preda­va­če pozivao na simpozije. Jedan je takav seminar bio prije ne­koliko godina u Kugi u Veli­kom Borištofu. Dr. Seršić me je animirao da sastavim refe­rat o panonskim znanstveni­ci­ma hrvatskog podrijetla koji su studirali u Grazu, Pešti/ Budimpešti, Juri ili Trnavi. Za taj skup popisao sam stotinjak „Panonaca“, a najistaknutiji među njima jesu: Ivo Andrić, Janko Barlé, Augustin Blaz­o­vić, Stipan Blažetin, Lovre Bo­gović, Ivan Brabec, Ivana Br­lić-Mažuranić, Ivan Česmički — Janus Pannonius, Janko Dra­šković, Juraj II. Drašković, Ante Evetović, Branko Fila­ko­vić, Ljudevit Gaj, Milovan Ga­vazzi, Gašpar Glavanić, Mi­ro­slav Krleža, Eugen Kvaternik, Vladimir Nazor, Ante Starčević, Josip Juraj Strossmayer, Stanko Vraz, Nikola Tesla, Ju­raj Križanić itd.“

 

Iz Seršićeve biografije:

1948. (18. 3.) — rodjen je u Baški na Krku.

1954.-62. — polazi osmo­lje­t­nu školu u Baški.

1961. — prva objavljena (č/cakavska) pjesma: Novi List Rijeka. Polaganje maloga tečaja za vodiča „Učeničke tu­rističke zadruge Baška“ uz suradnju u „Školskoj arheolo­škoj grupi“. Vodič djačkih ekskurzijov (1961.-62.) u Baški i Jurandvoru (Sv. Lucija, Baš­čanska ploča).

1962. — polazi gimnaziju u gradu Krku.

1963.-1966. — polazi gimn­a­ziju u Puli („društveni smjer“); matura 1966.

1966.-1968. — studij na Me­dicinskom fakultetu u Rijeki.

1968.-1970. — suosnivač „Za­vičajnog muzeja Baška“, vo­dič muzeja, honorarni terenski vodič za arheologe. Dobrovolj­ni angažman u Muzeju do 80-ih ljet. Povrimena autodidaktička istraživanja regionalne povije­sti i kulture (takaj i u kasnijem razdoblju — do danas).

1968.-1971. — studij na Me­dicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; diploma 1971.

1972. — liječnički staž u Općoj Bolnici Pula.

1973. — do 1980-ih ljet lije­čnička djelatnost u Nimškoj. Skromna publicistička aktiv­nost u inozemstvu i u zemlji.

1980-ih ljet — liječnička dj­e­latnost u zemlji (Pula, Krk, Rab). Nastavak publicističko-kulturnih, istraživačkih i sli­č­nih aktivnosti u zemlji i ino­ze­mstvu. Postavljanje muzej­skih i drugih izložbov. Sudje­lovanje na simpoziji i festivali na području Kvarnera.

1988. — (tj. od toga ljeta) u Beču i od

1989. — sudjelovanje u kulturni aktivnosti Hrvatov u Be­ču, a u

1990-i — intenzivna suradnja s Hrvati u Beču, suosnivanje hrvatskih društav, objavljiva­nje u gradišćanskohrvatski p­u­blikacija, posebno o austro-h­r­vatski tema, (djelomično) o p­o­vijesti medicine, o Malte­škom redu kod Hrvata i dr., a od

1996. — o bečko-hrvatski te­ma, počevši s prilogom „Kro­a­ten in Wien“ — Hrvati u Beču u knjigi Muzeja Grada Beča (»WIR«, 1996.). od tada do da­nas objavljivanje već stotin čla­nkov, pretežno u gradiš­ćan­skohrvatskoj publicistiki, prvenstveno u Hrvatski novina. Otkrivanje brojnih, dosad ne­poznatih, podatkov Hrvati u Beču.

2009. — pokretanje proje­ktov oko simpozija i izložbe p­ovodom 400. obljetnice pre­d­gradja „Hrvatskoga Sela“ (Kro­wotendörfel 1609.-2009.) u Be­ču u organizaciji Hrvatskoga centra u Be­ču. Daljnja istraživanja i djelo na materijali za publikacije na temu o Hrvati u Beču.

2011. — pokretanje projekta za izdavanje knjige »Kroatisches Wien/Hrvatski Beč« zajedno s izdavačkim poduze­ćem Carl Gerold’s Sohn.

2012. — finalizacija toga projekta.

2013. — knjiga je izašla.

 

Važniji momenti ki su dopeljali do izgradnje autorske ličnosti:

1962.-66. tj. U gimnaziji — poseban afinitet prema povijesti umjetnosti, veći nego za opću povijest.

1968.-69., za vrime semestralnih ferijov pridruživanje od­boru za osnutak Zavičajnoga muzeja Baška koga je peljala „teta Pavica“ Kaftanić, prof. muzike u m.; suorganizacija prve izložbe eksponatov i ko­načne postave muzeja — pod vodstvom direktorice Rije­čk­o­ga muzeja (dr. Rade Matejčić) tr u drugi aktivnosti; vodič mu­zeja; prva vlastita istraživanja zavičajne povijesti. Terenski vo­dič za arheologa sveuč. prof. Mirosavljevića i njegove studente (prehistoričari).

1972. — intenzivna istraživanja u Naučnoj Biblioteci Pu­la u slobodno vrime (ljeti ga je bibliotekarka pitala: „Dokto­re, zašto ne odete na kupanje?“); u atmosferi po gušenju Hrvat­skoga protulića bavio se je intenzivno pitanji hrvatskoga književnoga jezika.

Slično se ponavlja 1984. lj. Kad je obavio jednoljetni turnus specijalizacije u Puli. Kroz sva ta ljeta nalazi uz materija­le iz zavičajne povijesti i mno­ge članke ki ćedu mu kasnije pomoći u njegovom bečkom vrimenu, npr. iz »Zbornika kra­lja Tomislava (Karantanski Hr­vati)« ili iz »Zbornika za narod­ni život i običaje (Hrvati na Mo­­ravskom polju)« — toga se je kasnije redovito spominjao.

 

Krajem 80-ih ljet u Beču:

Sudjelovanje u osnivanju Hrvatsko-austrijskoga društva („asesor“ društva za kulturu). Sudjelovanje u osnivanju Ma­ti­ce Hrvatske Beč i u radu dr­u­gih hrvatskih društav u Beču.   Â

Istraživanja u bečki bibli­­o­teka i arhiv — npr. iz medi­ci­n­ske i bojne povijesti Malte­škoga reda (za ovo i u Valetti, Malta). Rezultati su samo dje­lomično objavljeni.

90-ih godina početak ar­hiv­skih i drugih istraživanj problema granic Hrvatske. Kasnije: suradnja s „Kačićevom ko­misijom“. Kopiranje na deset­k­e i koju stotinu (graničnih) kartov i na tisuće stranic iz li­terature i arhivov, pogotovo o delimitacija pri mirovni pregovori. Prinosi su „od nepro­cjenjive vrijednosti“ kako velu ljudi iz komisije.

Bavio se je dosta i temami austro-kroatike, tj. Austr.-hrv. veza uz intenzivnu a­u­todida­k­ti­ku iz povijesnih zna­nosti.

1996. — povodom Ostarri­chi ljeta piše u Hrvatski novi­na seriju člankov o Karantanski Hrvati (Koruška, Štajer­ska, itd.). Silvana Meixner od bečkoga Orf-a na osnovi toga predlaže upravo njega kao autora za prilog „Kroaten in Wien“ u knjigi »WIR« Muzeja grada Beča — izašloga povodom iz­ložbe o doseljavanju u Beč. Tim je ona postala muza Clio njegovoga publicističkoga djela na ovoj užoj temi. Istovrimeno Orf Gradišće snima prilog sa njim na temu Hrvatov u Beču.

Seršićev prilog u toj knigi se u prijevodu objavljuje u na­stavki u Hrvatski novina pak gradišćanskohrvatska tr opće­nito hrvatska javnost po prvi put doznaje nešto o Hrvat­skom Selu (Krowotendörfel) na Spittelbergu u Beču.

Povodom različnih klju­č­nih obljetnic grada Beča, a takaj i drugi povodi objavljuje odgovarajuće članke u HN kao i u Panonskom Ljetopisu tr drugi publikacija. Postepeno otkriva u literaturi i arhivi sve nove po­datke iz bečko-hrv. povijesti.

Krajem 90-ih ljet otkriva po­datak u Ziakovoj knjigi Öste­r­reich panorama — da je Hr­vat­sko Selo na Spittelbergu na­sta­lo jur 1609. ljeta — ča postaje terminus a quo za simpozij i proslavu »400 ljet Hrvati u Beču«.

80ih i 90-ih ljet: objavljiva­nje već serijov u HN — npr. o 30-ljetnom boju i „Hrvati“ kao rodu vojske(!) tr o povijesti kravate.

Serije iz starije povijesti Hr­vatov u sridnjoj Europi, npr. o „bijelom Hrvatu“ Sv. Vojtjehu - Adalbertu, povodom njegovoga ljeta (1997.). Sudjelovanje na simpoziju pri austrij­skom veleposlanstvu u Bra­ti­slavi s istom temom.

Serija o čakavskoj knjiže­v­nosti (zbog brojnih člankov o jeziku, pogotovo u 2000-i ljeti mislila je studentica slavistike iz Zagreba da je slavist).

Isprekidane serije člankov o problemi hrvatskih granic kroz povijest; za ovu temu mu je pomoglo i njegovo i is­kustvo sa starimi bakroreznimi karta­mi ke je nekad sakupljao.

Od medicinskih temov na­glašavamo seriju o Freudu i Hrvati…

Njegovo „otkriće“ Dalma­tinskoga podruma (Dalmati­nerkeller) u Beču povezano je s aha-efektom o čemu je pisao u HN, a imao je još i već ta­ko­vih doživljajev. Inače su ta „ot­krića“ išla relativno sporo uz dosta truda jednoga nehistoričara ki bi se htio baviti hi­s­torijskimi temami. Tribalo je „abgrazati“ brda literature i nakupljati pune vrićice kopiranih materijalov kao Marcel Pravy, izrizati na stotine i stotine — i ku tisuću novinskih i časopisnih izreskov.

Negdje u nuler-ljeti pomoglo mu je njegovo nekadašnje sakupljačko iskustvo sa starimi vedutami (hrvatskih) gr­a­dov tako da je primijetio da je Karl Ziak za svoje ljeto osnivanja Hrvatskoga Sela (1609.) vjerojatno uzeo ljeto izdava­nja jedne vedute Beča iz ptičje perspektive (Vogelschau) ku je nacrtao umjetnik Hoefna­gel/Hufnagel — na njoj se nai­me vidi po prvi put i ta Kro­wotendörfel.

Kroz već ljet, pak do neda­v­na peljao grupe Napretkove ljetne akademije nimškoga je­zika pretežno kroz Vojno­po­vi­jesni muzej (Hgm), ali takaj i u unutarnji Grad Beč.

Kasnije pelja (2009.) i gr­u­pu hrvatskoga veleposlanstva „Tragovima Hrvata u Beču“ o čemu Orf Gradišće snima po­sebni TV- prilog.

2006. ljeta se zajedno s još nekimi mogućimi koautori po­čeo baviti idejom da se napiše knjiga o Hrvati u Beču. Sastao se je s nekimi ličnosti ke su st­o­prv tada od njega čule po prvi put o Hrvatskom Selu i još ne­ki podatki o Hrvati u Beču. Otprije je djelao na ekspozei za različite projekte knjig.

Po tom pokreće bečki Hr­vatski centar priprave za simpozij »400 ljet Hrvati u Beču« kao i za popratnu izložbu, tr zajedno s ljudi iz Centra i s gr­afičarom Mijom Jurićem or­ganizirao tu izložbu. Istovrimeno zadaje teme za simpo­zij ke su na neki način u vezi s Hrvati u Beču i u Dolnjoj Au­striji. Za priprave simpozija do­znaje po prvi put da nakladnik Carl Gerold’s Sohn išće auto­re za knjigu o Hrvati u Beču.

2009. — simpozij »400 ljet Hrvati u Beču« tr izložba u K­o­tarskom domu Wieden. I tro­dnevni simpozij s već popratnih priredab i sama izložba d­o­živili su puni uspjeh s tim da je izložba produžena već mise­ci, a vidilo ju je na stotine p­o­sjetiocev. Treti dan bilo je pelja­nje po tragi Hrvatov u Beču.

Izložba se je ponovila u N­o­vom Selu, pak u Požunu, a k­a­snije i u Zagrebu u Salonu Ma­tice Hrvatske. No prof. Mirko Valentić mu je pisao da ona zaslužuje i drugi izložbeni pro­stor, budući da ima „muzealnu vrijednost“. Podatke ke je iz­nio na Simpoziju u svojem refera­tu u medjuvrimenu je uvelike dopunio.

2011. — projekt knjige »Hrvatski Beč« ispočetka pla­nirano s dva, pa s jednim ko­autorom, a na kraju je ostao sām kao autor.

Planirani koautor prof. Neven Budak imao neobjavlj­e­ne materijale iz jednoga neo­stvarenoga projekta knjige o Hrvati u Beču, o čemu je do­znao od Arnolda Suppana, bu­dući da je on iz materijala za knjigu citirao kao da je knjiga izašla(!?).

Knjiga izlazi ljeti 2013. Bi­la je najavljena u Kurieru. N­a­knadno i u Hrvatskom Slovu tr na internetu, takaj i u Nim­škoj odakle su došle naručbe za knjigu…

U medjuvrimenu je sakupio i obradio još mnogo materija­la. Ono ča će se morebit izdati u budućnosti imat će potpu­no drugačije koncepte, a o sa­dr­žaji da se i ne govori, pogotovo kad se radi o ilustracija i sl. (ukoliko će se to još posrmtno moći objaviti će pokazati bu­duć­nost; op. ur.).              

 

(uredn.)