Za vrime Prvoga svitskoga boja još nije bilo u modi i ja­ko dično pisati protiv boja. Onda se je gledalo na boj kao na neku vitešku igru, avanturu kao u sridnjem vijeku. Stoprv strahote Prvoga svitskoga boja s mnogo milijuni mrtvih, sirotami, udovicami i prouzrokovanim si­romaštvom je opametilo veliki broj razmišljajućih lju­di. A europska protivbojna kn­ji­ževnost se u prvom redu pojavljuje po boju. Od naših književnikov, piscev se Ma­te Meršić Miloradić i Ivan Blažević ispostavu kao antibojni pjesniki i pisci, akoprem s velikimi razlikami. Uz njih imamo Tomu Bedenika (morebit njegova prva objav­ljena pjesma), franjevca Sla­vića i neke crikvene, ke se zmaljadu za mir, morebit od Martina Meršića st. Med njimi je i stara ugarska marijanska himna Szűz Mária hazánk reménye — (Divica Marija, Ti (za)ufanje naše domovine).

Miloradić u jednom pismu Martinu Meršiću st. jur 30. 11. 1914. formulira svoje misli, u vrime kada je durala još euforija boja: …Én az egész világgal szemben merem kijelenteni hogy Bellum est bestialis modus vinicandi ius status contra statum. (Seguram se protiv svega svita izjaviti, da je boj nečlovičji način kako si jedan staliž na račun drugoga zimlje svoje pravo.) Špica je išla protiv izlaganja insbruškoga jezuita Hieronimusa Noldena (1838. -1922.), ki jer u to vrime dao tiskati knjigu o moralteologiji, kade razlaže i pravični boj. Pjesnički izraz toga ukrižanja floretov je pjesma „Mars ruje“, ka se je pojavila zbog Prikos­o­vićeve cenzure pod naslovom „Hura, hura, hura“ u NARODNI NOVINA 1914. kade je zami­njenja rič Mars na vraga. Ipak moramo ustanoviti, da je novi naslov „Hu­ra, hu­ra, hu­ra“ bolje od­govarao od „Marsa“ ondašnjem općenitom raspolo­že­nju, jer po mnogi oduševljenji su i narodi išli oduševljenjem u boj i očekivali rješenje mnogih svojih životnih problemov u boju. Miloradić je u boju vi­dio zapeljano človičanstvo na ko je pušćen vrag sa svimi svo­jimi slugami.

Bespomoćno, zubiškripaju­ći stiskam šake, ah, zaman je!, jer su ljudi zaslipljeni i ne vi­du ja­de, boli, siliju grobov, krv i suze, ke će im boj donesti. Još u kasnu jesen 1914. se pod on­dašnjom krilaticom za Bo­žić smo doma! ufa, da će ljubav prevladati med narodi („Naro­dom 1914.“) i da će na zimu dojti protuliće („Kraljevstvo Božje“). Pokušava toliti žalu­ju­će majke, ke su na bojišću izgubile svoje sine („Majki iz bolnice, Kod Lublina“), da bi morao uviditi, da nima skoroga zaufanja u konac boja, za­to pokušava toliti tužna srca („Bijeli Križ“) s nebeskom pi­rovnom gošćinom za pale vojake, da bi se do krajnosti zma­ljao u obliku litanije u pjesmi „Pax vobis, Ego sum! Aleluja, Nolite timere, Aleluja“ za goristajanje človika.

Sljedeće ljeto je za zubac tužnije, čemernije, potučenije, sada pobira lapat krvavi do ek­scese, bez pomilovanja svo­ju plaću po bojišći („Ecce ho­mo!“) i škurina se proširuje po svitu („Škuro je na zemlji…, 1916.“) a neutoljive, bolne maj­ke se postavu uz žalosnu Maj­ku („Mater dolorosa“), a pjesnik obiće: Vsaki najt će sebi/Va pakli, va nebi/Plaću do filira! Sām sebi ali ne more priuštiti tužni dan, kada su pobrali, re­kvirirali zvone (22. julija 1916.) za bojne svrhe i tako pretvorili znake mira na štuke, puške i kogule. I zakrikne bespomoćno s Božjimo riči Eloi, eloi,… i poruči, prorokuje u pjesmi „Eu­ropa 1916“. novo, strašno krvo­priliće, ko se približava zbog nepravičnosti u kanibalskoj zlobi, visokoj kao Himalaja, u obliku trojanskoga drivenoga konja, skrito, na Europu.

U slijedećem ljetu (1917.) vi­di kako pretirani nacionalizam, šovinizam diže svoju glavu u Europi, novi Džingis Kani ja­šu po svitu, majke gorko oplakuju svoje sine, jer se ne vidi kraja krvnomu potopu i za­man čeka na Tihu noć. I zadnje lje­to boja (1918.) je bogato u mi­sli, izlaganji, dijagnosticira­nju.

(NB)