Ugarska se je strašno boja­la panslavizma. To potvrdj­u­ju i naši pisci iz početka 20. st.: Karall, Mušković, Miloradić, Verdenić i dr. Zato je kako Austrija i Nimška ta­ko i Ugarska podžigala strah, pozivajući se uvijek na veliko­ruski imperijalni apetit. Sve­nek se je pokazivalo kako propagandom kani Rusija d­o­stati i slavske narodne gru­pe u svoju mrižu. Osobito su Srbi imali veliku potporu od Ruskoga carstva. U tom smi­slu hungarizma, patriotizma svetoštefanske zajednice je Ugarska politika uticala i na slavske grupe unutar svojih granic, tako na Rusine, Slovake (Tóte), Srbe (Ra­ce), Slovene (Vende), a po sebi razumljivo i na Hrvate (Krobote), med njimi i na zapadnougarske, tzv. vizi horvátok (vodene Hrvate). 

Nikada naši preoci u školi ništ nisu čuli o kulturi, jeziku, književnosti, običaji, prirodni lipota svoje stare domovine Hrvatske. Najveći povijesni ne­prijatelj za Ugre je bio ban Jelačić (oni ga zovu Jelašićem), skupa s baronom Windischgrätzom. Jedino su naši furma­ni svojim povidanjem, malimi dari i kojom knjigom donesli vist o staroj domovini. Po sve­mu je cindrofski farnik bio krat­ko pred revo­lu­ci­jom u 19. st. iz znati­želje u Hrvatskoj.

Pr­ve konkretne ve­ze imaju s hrvat­ski kulturni djelači učite­lji Mi­ho Naković i Martin B­o­renić. A u­garsko ra­s­položenje kr­atko pred bojem karakterizi­ra najbolje povidanje iz 1913./14. školskoga ljeta, ka­da su se Borenićevi dja­ki iz za­gre­ba­čke gimnazije vratili do­mom na ljetne ferije a šo­pro­n­ski novinar Soproni hírlap-a se je izrupio na njega, da je izdajnik ugarske domovine i čisto pozabio na to, da je Hrvatska dio Sveto­štefanske zemlje.

Pravo raspoloženje sumnji­čavih Ugrov za vrime Prvoga svitskoga boja prema zapadn­o­ugarskim Hrvatom, moremo rekonstruirati med redi Naših novin 1914. iz kratke visti od 7. junija, kada je Sopronkerte­ši (Pajngrti) nastupilo djačko društvo „Zvonimir“, ča su šopronske i peštanske novine ve­ljek proglasile kao protivdržavni čin, Martina Borenića, farnika i obitelj Pinezić pozvali na odgovornost i pisale o „šk­an­dalu u Kertešu“. Od sebe razumljivo da Naše novine post­u­paju s visti u budućnosti ja­ko pažljivo i donašaju u sljedeći bojni ljeti samo zagrebačka iz­danja novin, časopisov, kolendare, ježuitska, jeronimska i franjevačka izdanja, Svetu Ceciliju i slično.

Stoprv krajem 1918. ljeta br. 41-42 se vraćaju hrvatskoj tematiki, kada se zagrebačke novine OBZOR, bavu tematikom zapadnougarskih Hrvatov. Jur naslov je nešto skeptičan „OBZOR-a skerb za nas. Predbacivaju novinam Obzor su nas najednoč našle… i tersu, da nas oslobodu iz sužanjstva Ugarske. Ni tako dost, da do­ma gaju oduravanje suprot ko­runi sv. Štefana, nego kanu i ovde sipati meržnje i raskalanja.

Odgovor NAŠIH NOVIN: Her­vati Sopronske, Mošonske i Železanske su pred 300 leti ovde dom i domovinu našli... Ovde su doma i dobro se ćutu, vsagdar su se rado i skerbno naučili magjarski jezik, ar znadu, ča su dužni deržavi,... Uzato nisu zaboravili materinski jezik... i uči­telji, duhovniki, bilježniki su dobri peljači za nas… ne škilju va tudjine, odakle bi radi vuki udrit va mirnu čredu.

U ostali nekoliki broji no­vin 1918. donašaju vist hrvatskoga Sabora, ki je izrekao prekinu­će saveza Kraljevine Dalmatinsko-Hrvatske-Slavonske s kraljevinom Ugarskom. Nad­a­lje o dogadjaji u Varaždinu, Fiumi (Rijeki) i pri kraju, da je Hrvatska odredila mobilizaciju do 40 ljet suprot Talijanskoj, jer se je proširila vist da kanu zaposjesti Fiume, Dalmaciju, južnu Austriju, što im se je djelomično i ugodalo.

(NB)