Danas kruh ne cijenimo tako kotno prlje-koč, kad su ljudi i kod nas još gladili. Kusić kruha je človiku mogao spasiti žitak. Jisti žemlju, je bio luksuz. Danas još živu ljudi, ki su pred trifrtalje stoljeća stalno bili gladni. Danas već ne jimo suh kruh. Njega si dobro obložimo. Kruh na masti dica već skoro ne poznaju. Danas imamo toliko vrsti kruha, da nam je teško kod pekara zibrati si najslasnijega. Zdravo je, jisti kruh. U njem je žitak. Bakterije kvasa (Sauerteigbakterien) prouzrokuju, da tijesto zajde. One od sebe daju isti plin, koga daje od sebe i človik pri disanju, a to je ugljični dioksid (Kohlendioxid). Ta plin u tijestu stvara mjehure, tako da od njega nastaje slasno pecivo, ko zovemo kruh. Kruh vani ima koru, ka nam se osebito dobro rači. Nutri ima srijedu. U novo pečenom kruhu su bakterije kvasa još aktivne. One i u našem trbuhu dalje djelaju. Ako smo pojili preveć novo pečenoga kruha, nas more šćipati u trbuhu. Kruh od projdućega dana se je jur malo stvrdnuo i mi moramo već gristi na njem.

Put kruha je započeo na laptu. Seljak je posijao žito i da zrnca nastanu dost debela, je mlade rasline nagnjojio. Ali je važno, da nije preveć gnjojio. Rasline neka dostanu samo malu potporu. Da je ne bi napale glivice ili škodljivci, je seljak šprica sredstvom za čuvanje raslin (Pflanzenschutzmittel), takozvani pesticidi. I sada mora paziti na pravu dozu. Preveć toga sredstva otruje tlo i hasnovite živine. U slučaju da seljak ne hasnuje ni umjetni gnjoj, a ni pesticide, se smanji litinja. To za konzumenta znači, da mora već platiti za svoje žemlje i kruh.

Svako polje žita potroši mnogo vode. Svaka žemlja, ku jimo, je progutala nekoliko vrčev vode, još prlje nego je u malinu od zrnja samljena muka. Ali prlje se je klasje (Ähren) moralo pomlatiti. Danas to djelaju velike mlatilice (Mähdrescher). One trošu dizel. Dizel se triba i za transport u daleki industrijski malin. Odanle se pak muka vozi ili pekarom ili u pekarsku fabriku. Ako u selu već nije pekara, potrošač ponekad još i ne zna, ki mu je spekao žemlje za ručenje. Krušno tijesto se je moglo zamisiti još i u Afriki prlje nego je kruh finaliziran. Uloženo je mnogo energije, benzina, struje i človičjega djela. Ako pak mislimo, da su naše friške žemlje na jutarnjem stolu lakocjene, se varamo. Zapravo smo je jur platili u obliku različnih porezov, prlje nego smo je kupili u trgovini ili pekariji. Produkcija žita, muke i kruha prouzrokuje i otpatke. Mnogo, ča naša moderna poljoprivreda (Landwirtschaft) troši, dolazi iz dalekih krajev. Onde se rušu tropske godinaste loze (tropische Regenwälder). I tako svaki kusić kruha, koga pojimo, more preminiti cio svit. I zato je važno, da se hranimo tim, ča su naši seljaki direktno producirali i ča je najmanje preminjeno.

(Agnjica Schuster)

Kategorije