Važno je dokumentirati ugrožene jezike, ali ne za muzej starih jezikov i za lingviste-čudnjake, nego za gramatiku, za alfabetiziranje i reputaciju jezika. Moguće je revitalizirati još i izumrle jezike. Uspješan primjer za to je hebrejski jezik, ki je u diaspori preživio samo zato, kad je imao pismo. U medjuvrimenu je još i državni jezik Izraela. Je li neki manjinski jezik more preživiti, ovisi mjerodavno od njegovih govoračev. Oni svoju dicu moraju naučiti to, ča su oni kot bogatstvo jerbali od svojih starjih, materinski jezik. Važno je, neprestano razvijati i modernizirati jezik. A važno je i spoznati, da je jezik nositelj kulture. Ali kultura nije folklor, lipe nošnje i tamburica. Za to, kako manjine moru revitalizirati svoj ugroženi jezik, postoju programi. Jednim od tih programov narod Maori u Novom Zelandu uspješno oživljava svoj jezik. U pripravni škola (Vorschulen) se odrašćeni skupa s pretškolskom dicom uču jezik. Spodobne programe imaju u Sjevernoj Ameriki Hualapai Indijanci u Arizoni: Od čuvarnice do 8. razreda osnovne škole se sve podučava i na hualapai i na egleskom jeziku.
Ti programi lipo kažu, da se jezična raznolikost more očuvati samo onda, ako jezik drži korak s modernim vrimenom. I tako se svi programi za očuvanje manjinskih jezikov orijentiraju po modernom žitku. Oni polazu od činjenice, da se jeziki moraju uskladiti s poslovnim žitkom. Manjinam je potribno priznanje države, u koj živu. Ali to je vizija, ka se teško more ostvariti. U Europskoj uniji se je Europska povelja o regionalni i manjinski jeziki (Sprachencharta), ku je isformuliralo Vijeće Europe (Europarat), diskutirala stoprv 1993. ljeta. Proširena je predrasuda (Vorurteil), da je svaki človik u stanju učiti se samo jedan jezik. Ali realitet izgleda tako, da je većjezičnost prirodna a jednojezičnost anomalna. Još u Austro-ugarskoj monarhiji je bilo normalno da su ljudi bili većjezični. Danas se Europa mora stoprv naučiti kulturu većjezičnosti. Dugo je valjalo, da nacionalna država mora biti uredjena prema geslu: „Jedna država — Jedan jezik“.
U jezično federativno organiziranoj Švicarskoj su stoljeća dugo koegzistirali različni jeziki. Države kotno Indija ili Nigerija su a priori mogle biti organizarane samo federativno, ar se na njevom teritoriju govori 400 jezikov. I tako je u Indiji realitet takozvana Formula trih jezikov, jedan lokalni, jedan regionalni i jedan državni jezik, a uza to još engleski kot kolonijalni jezik.
(Agnjica Schuster)
