Svitionik je turam, ki emitira svitlosne signale, da se brodi moru orijentirati. Oni upozoravaju na pogibeljne obale, na plitka mjesta u morju i na grebene, stijene. Oni omogućuju siguran ulaz u luke. Prljekoč su svitioniki za sigurnu navigaciju brodov bili neophodni. Danas se smanjuje njev broj. Zaminila su je moderna elektronička navigacijska pomagala.
Svaki svitionik ima svoju karakterističnu farbu svitla, bijelu, črljenu ili zelenu.
Mornari sa sigurnošću moru reći, s koga svitionika žmiga svitlo. U morski karta je upisana lokacija nekoga svitionika i njegove karakteristike. Veliki svitioniki su postavni na visoki turmi, tako da moru imati domet (Reichweite) do 50 km. S njimi upravljaju svitioničari (Leuchtturmwärter), ki živu u svitioniku ili u njegovoj blizini. Manji svitioniki za označavanje mola su sada automatizirani. Opet drugi svitioniki stoju na izolirani otoki ili teško pristupačni skalina.
Kot rečeno danas svitionike zaminjaju moderni navigacijski uredjaji, ki uz pomoć satelitske navigacije brodom omogućuju sigurnu plovidbu.
Jur u starom vijeku su na vidljivi mjesti u mediteranski luka postavljali svitla ili lomače (Scheiterhaufen), da bi po noći brodom kazali put. Najviši svitionik je bio visok oko 50 metrov. Gradjen je oko 280. pr. Kr. na poluotoku Farosu pred egipćanskim varošem Aleksandrije, Aleksandrijski svitionik.
Svitioniki na hrvatski otoki su danas mjesta za osebujan, drugačiji odmor. Namjesto svakidanje larme i hektike se more uživati prirodna morska okolica, kričanje galebov, duha morja i divljih raslin. Svitioničarske zgrade moremo najti od Istre do Dubrovnika, u oazi mira i tišine. One garantiraju jedinstven počivak. Svitioniki imaju svoju jedinstvenu povijest, ku su isplele ljudske sudbine i legende.
Odmor na svitioniku je romantičan i daleko od pogledov znatiželjnoga ljudstva. Jedan od hrvatskih svitionikov je Sv. Ivan. On je gradjen 1853. ljeta na najudaljenijem otočiću maloga arhipelaga pred Rovinjom.
Prema legendi se je neki venecijanski knez/ dužd (Doge) skupa sa svojom posadom po čemernom vrimenu otpravio u Rovinj. Zbog pogibeljnih skalin Sv. Ivana su preminili rutu plovidbe. Dužd se je zagovorio, da će sv. Ivanu u znak zahvalnosti na otočiću nažgati sviću visoku kot turam katedrale, ako živ dospene u Rovinj. I zaistinu je živ došao u Rovinj. Ali kad se je pašćio najzad u Veneciju, nije ispunio obećanje. Spomenuo se je obećanja nekoliko misec kasnije, kad ga je na istom mjestu opet zatekla oluja. Ovput je morje njegov brod hitilo na stijenu Sv. Ivana i cijela njegova posada je skrsnula u olujnom morju.
(Agnjica Schuster)