Prijatelje i partnere si ziberemo, ali na poslu se moramo pogadjati s ljudi, ki su svakorjački. Jedni su jednostavni, marljivi, iskreni, poštuju druge i njevo djelo, a drugi su lijeni, opterećeni vlašćimi problemi, ne poštuju pravila i svaku kritiku gledaju kot ataku.
Neugodne situacije ne moremo prepričiti, zato je najvažnije da je akceptiramo kot neizbježno zlo. Svejedno kako neugodni su problemi, riješiti je moramo velje. Rijetki su ljudi, ki sve probleme rješavaju s lakoćom. Malo je njih, ki su u tom pogledu prirodno nadareni.
Problemi postoju, da je riješimo velje kad nastanu, ar do zutra su nam morebit jur zrasli zvrhu glave. To ne znači da se mora svako makovo zrno nauditi na konac, ali pravi problemi se rješavaju nek dokle su vrući.
Važno je, da jasno i otvoreno velimo, ča očekujemo od nekoga kolega na poslu. On morebit ne zna, da nas recimo bludi, dokle se on glasno pomina na telefonu. Nijednomu se ne vidi, ako ga gdo napade. Ako velimo, „ja se ne morem koncentrirati, ter te prosim da govoriš tiše“, smo pozitivno formulirali našu nakanu. Potribno je konkretizirati problem i koncentrirati se na ponašanje, a nije potribno omraziti cijeloga človika.
Ako nam se nešto sfakne, ča nije u redu, je najbolje čekati, dokle se smiru strasti, a potom oprostiti se. Tako se odnosi brzo moru vrnuti na staro. Oprostiti se more svaki, i on, ki je u nadredjenoj poziciji.