Prijatelje i partnere si ziberemo, ali na poslu se moramo pogadjati s ljudi, ki su svakor­jački. Jedni su jednostavni, marljivi, iskreni, poštuju dru­ge i njevo djelo, a drugi su lijeni, opterećeni vlašćimi problemi, ne poštuju pravila i s­va­ku kritiku gledaju kot ataku. 
Neugodne situacije ne moremo prepričiti, zato je najvažnije da je akceptiramo kot ne­izbježno zlo. Svejedno kako neugodni su problemi, riješiti je moramo velje. Rijetki su ljudi, ki sve probleme rješava­ju s lakoćom. Malo je njih, ki su u tom pogledu prirodno nadareni.

Problemi postoju, da je rije­ši­mo velje kad nastanu, ar do zutra su nam morebit jur zra­sli zvrhu glave. To ne znači da se mora svako makovo zrno nauditi na konac, ali pravi pr­oblemi se rješavaju nek dokle su vrući. 

Važno je, da jasno i otvoreno velimo, ča očekujemo od nekoga kolega na poslu. On mo­rebit ne zna, da nas recimo bludi, dokle se on glasno pomina na telefonu. Nijednomu se ne vidi, ako ga gdo napade. Ako velimo, „ja se ne morem koncentrirati, ter te prosim da govoriš tiše“, smo pozitivno formulirali našu nakanu. Potribno je konkretizirati pro­blem i koncentrirati se na p­o­našanje, a nije potribno omra­ziti cijeloga človika. 

Ako nam se nešto sfakne, ča nije u redu, je najbolje čekati, dokle se smiru strasti, a po­tom oprostiti se. Tako se odnosi brzo moru vrnuti na sta­ro. Oprostiti se more svaki, i on, ki je u nadredjenoj poziciji.