Med zapadnougarskimi, danas gradišćanskimi Hrvati se je po današnjem (po)znanju biblijski tekst u njevom jeziku pojavio 1732. ljeta pod naslovom Horvaczko evangyelye s mukom Kristuševom i malim katekizmušem. Ne zna se, ki je prireditelj toga. Morebit bi jezična analiza mogla na to pokazati. Hadrovics misli, da je morao biti ki ježuit ali mogao biti i ki franjevac.
Ali poznat je mecen, ki je platio izdanje (iz privatnoga žepa) Jandre Sgodics/Zgodić, za koga danas znamo da je bio farnik u Prisiki, Vedešinu i nimški kapelan u Juri i postao 1713. ljeta kanonik. Ljeta 1718. je osnovatelj i upravitelj „Deficijentie“, to znači staračkoga doma za farnike, a umro je 1743. Na tom primjerku, ki je jedini i nalazi se u Budimpešti u nacionalnoj biblioteki su još dva imena: Nepomuk Domnanović i Matija Barilić. Svitsko poznati hrvatski slavist Vatroslav Jagić je tekstološkom analizom dokazao da mu je uz čakavsku osnovu kumovalo ko zagrebačko kajkavsko izdanje. Najvjerojatnije je izdanje u Trnavi 1694. ljet Szveti evangeliomi, ko je povjesničar Gerald Schlag našao u već primjerki u Esterházyjevom arhivu (zač u već primjerki?), a prof. Nyomárkay opisao i analizirao u Budimpeštanskom slavističkom časopisu.
Na veliko smo znali za Ladislava Valentića, ki je u ljetu 1741. izdao Epiztole i vangyelja za nedilje i svetke s mukom Kristuševom. U toj knjigi se vidi još uska povezanost s hrvatskom maticom, akoprem se jezične škare počinju otvarati prema hrvatskom jeziku Poljancev i Dolinjcev. Po Valentiću su se pak redila i kasnija izdanja ljeta 1792., 1806. i 1841., morebit sve do 1912. ljeta. Za narod je Jožef Ficko prisički farnik 1824. izdao Kratak pregled Staroga ... / ... Novoga Zakona. A posebnu pažnju bi zaslužio cjeloviti prijevod Novoga Teštamenta (1812.) Matijaša Laaba, ko djelo je ostalo u rukopisu. Nažalost nije se našao do danas istraživač jezičnih i sadržajnih osebinov tih izdanj za naš narod. Nekako smo sve uzimali za sebe razumljivo, bez toga da bi predispit(iv)ali bili kakovoga smisla bi to moglo imati za našu Crikvu i genezu jezika?
Na izdanji po Valentiću su bili zaposleni naši najbolji: ljeta 1792., po svidočanstvo jednoga pisma iz jurskoga arhiva posthumno Godefrid Palković. Ta se je varijanta bez prominjenja izdala 1806. i 1841. Opširnije tumačenje je pak izašlo 1857. ljeta od uzlopskoga farnika, jurskoga kanonika Tome Jordana, ki se je jako redio po uzoru Leonarta Goffina (što bi se moralo isto ispitati). Slijedi izdanje 1880. ljeta od Ivana Berlakovića za koga znamo, da je bio pristaša Gajeve reforme med zapadnougarskimi Hrvati (nije se do danas dokazala jezična promjena!).
Sljedeće izdanje je iz ljeta 1912. Sveta evangjelja, pisma i štenja, ...pod uredjivanjem Mate Karal(l)a i Jandre Prikosovića. A Martin Meršić st. je 1934. ljeta izdao Sveta štenja i evandjelja za korizmu i kvatre. Po tom se je nešto malo i pomutila slika o izdanji i obdjelivanju Svetoga pisma, akoprem nek kao lekcionar.
Novo izdanje je slijedilo pod peljanjem Martina Meršića ml. pomoću Ivana Jagšića pod naslovom Sveto Pismo Novoga Zakona 1952. lj. i od njega priredjenom Rimskom Misalu 1962., sudjelači Augustin Blazović, Mate Ferčak, Geza Horvath, Ignac Horvat, Karlo Horvat, Štefan Horvath, Joško Mikišić i Karlo Preč. S tim djelom je došao u križanje s Dugim vatikanskim konzilom (1962.-1965.), ki je prominio liturgiju Crikve i zato dojde 1983. ljeta do novoga izdanja pod naslovom Rimski misal i Lekcionar, prilagodjenim novim liturgijskim potriboćam po odgovornosti Štefana Horvatha.
Po II. Vatikanumu se je jasno pokazalo, da prominjena, novom duhu vrimena prilagodjena liturgija potribuje nove prijevode, nove knjige, odgovarajuće obnovljenom liturgičnom obredu. Med brojnimi potribovanji je i stara želja cjelovitoga prijevoda Staroga i Novoga Teštamenta. I naš legendarni prvi biškup Štefan László je svojevrimeno dao nalog za to orijaško djelo, a pošto je odgovornost za vjersku izobrazbu u školstvu svojevrimeno imao dr. Štefan Geošić (*1927.) je on tu nezahvalnu brigu preuzeo pred dvajset ljet i konzekventno, po grambavi puti i velikimi poteškoćami, pačenjem i priprikami dopeljao do kraja pod naslovom Biblija na gradišćanskohrvatskom jeziku, Klimpuh 2014., debelih 5 svezak, u izdavačkoj kući i tiskari Croatica u Budimpešti, na vlašćem strošku, bez crikvene imprimature. I svaka vidljiva forma u njoj ima svoje simbolično značenje: veliki format kao mašne oltarne knjige, škuročrljena farba s pozlaćenimi slovi i listi knjige, s dvimi: plavom i črljenom zazlamenovanom vrpcom, slova ne na čisto bijelom nek nešto malo žutkastom papiru, po tradiciji — ada ne narodno izdanje, nego elitarno, za izabranu štiteljsku publiku.
Isvejedno kako sada mislimo o cijelom poslu, da li se zlurado raskalamo na njem ili ravnodušno zlegnemo rameni, moramo priznati veliki pršonski napor i materijalne žrtve, ke danas već nisu tako odsebe razumljive kako u prošli vrimeni. I onda se uz svaku diboku neshvatljivost takovoga postupanja moramo pitati: zač, kakov poticaj, kakovo nutarnje pero more naviti, natentati nekoga na takov orijaški napor, napinjanje unatoč slaboga vida i većkrat narušenoga zdravlja? Jedna jedina rič mi dojde napamet, ka morebit pokriva cijeli ta trud i brigu, diboka kršćanska i narodna odgovornost! — ka odgovornost je u paru s nečim, što morebit danas čudakrat i krivo tumačimo i izlažemo, a to je ljubav, nepotresljiva, čvrsta ljubav bez dna, ka je strpljiva, ka se ne hvali i ne zvišava, nek čisto jednostavno služi, služi Crikvi i svojemu malomu narodu. A sve drugo moraju procijeniti stručnjaki, ki se putu u biblijske sadržaje i ki se putu u jezičnu ispravnost, u tehničko oblikovanje. Ali se u prvom redu moramo pitati: da li bi mi bili u stanju i voljni načiniti takovo djelo za svoje?
Svejedno kako se budu razvijale stručne i jezične rasprave, nigdo ne more zeti dr. Štefanu Geošiću, da mu je uspilo po petstoljetnom boravku u tudjoj, nepovoljnoj sredini stvoriti i izdati cjelokupni prijevod Biblije, Stari i Novi Teštamenat na gradišćanskohrvatskom jeziku, a to je ipak zasluga s kakovom se nek rijetko ki more dičiti u kulturnoj povijesti našega naroda.
(NB)