Projdući put smo rekli, da se pri planiranju jezika mora staviti fokus na 11 pitanj: 

1. Kako čistiti jezik?
2. Kako revitalizirati jezik?
3. Kako reformirati jezik?
4. Kako standardizirati jezik?
5. Kako širiti jezik?
6. Kako modernizirati jezik?
7. Kako ujediniti jezik?
8. Kako pojednostaviti jezik?
9. Kako prevoditi jezik?
10. Kako održavati jezik?
11. Kako odrediti simbole?

Kako su u pogledu na gradišćanskohrvatski jezik riješena ova pitanja.
 
ad 1) Hasnovati jezik precizno i korektno: izdjelati temelj jezične higijene i odrediti put, kako očuvati, poboljšati i širiti tipična svojstva jezika i njegovu pravilnost, za to nimamo institucije. Nimamo još ni knj­i­ge s jezičnimi preporukami. 
Gramatika gradišćanskohrvat­skoga jezika je izašla, da bi imali zbirku jezičnih pravil, ka jezik opisuju kot sistem i ka služu kot teorijska baza za iz­djelivanje daljnjih praktičnih priručnikov. Logičan korak, ki mora slijediti, čim postoji znan­stvena Gramatika je, publicirati priručnike za praksu, ka­ko hasnovati jezik na temelju pravil.
ad 2) Gradišćanskohrvatski je­zik se mora revitalizirati, a ne samo obdržati (prisp. Nahir 2006/2003: 441). Revitalizacija jezika je potribna, kad je dokazano, da je jezik ugrožen. Unesco za gradišćanskohrvat­ski jezik tvrdi, da je masivno ugrožen, u prvom redu zato, kad ga mlada generacija ku­maj još govori.
ad3) Da bi se populariziralo hasnovanje jezika, se momentano u Znanstvenom institutu izdjeluje online-rječnik. Ipak se nijedan drugi gremij momentano ne bavi razvitkom jezika na svi sistemski razina. Zvana toga država ne podupira kontinuirane jezične reforme.
ad 4) Prvi koraki standardizacije gradišćanskohrvatskoga jezika su načinjeni Riječnikom i Gramatikom. Danas bi se rje­čnička baza morala proširiti i modernizirati. Ipak se u izgra­d­nju leksika se ne investira. U Znanstvenom institutu Jezična komisija nije aktivna. Nijedno gradišćansko­hrvatsko društvo se ne bavi intralingualnimi pitanji. Društva samo okolišaju oko izvanjezične problematike. U medjuvrimenu jezik stagnira. Jezične lakune, ada praznine, u leksikonu su uobičajene. Zato su u komunikacijski situacija govorniki prisiljeni da hasnuju nimške izraze, kade sfalu hrvatske riči. Gradišćan­skohrvatske terminologije se ne sastavljaju. Zvećega se ni gradišćanskohrvatski govorniki, a ni mediji ne držu normov, ke su fiksirane u Gramatiki. Naravno bi jezične propise iz Gramatike morali podučavati učitelji. Oni bi bili čuvari jezične kulture, ali mnogi se ni­su (na)učili te norme. Obično mediji pridonašaju stabiliziranju i učvršćiva­nju jezika i njegovih nor­mov. Gradišćanskohrvatske publikacije su pune jezičnih manov. Država, ka bi morala organizirati top-down kampanje i centralno naredjivati kultiviranje jezika, prakticira laissez-fair stil, prema ges­lu „neka govoru kako kanu“ i „neka imaju slobodu“ i „gdo ne kani, ne triba, a još manje pravilno govoriti jezik“. U sociolinvistiki zna­mo, da je laissez-faire politika najčemernija vrst manjin­ske politike, ar inicira proces raspada.
Već o tom drugi put.

(Agnjica Csenar-Schuster)