»Jačkar — Hrvatske narod­ne jačke iz Gradišća« mogao bi biti takorekuć sveto pis­mo svim ki se bavu narod­nom glazbom i tradicional­nimi hrvatskimi jačkami u povijesnom Gradišću, dakle u današnjoj Austriji, Madjar­skoj i Slovačkoj. Prezentacija no­votiskanoga i komentiranoga »Jačkara« je bila subotu, 19. oktobra u Hrva­t­skom Jandrofu u Slovačkoj. Filip Tyran je prezentirao ov reprint pjesmarice ku su du­hovnik Martin Meršić ml. i Vinko Žganec izdali 1964. ljeta u Čakovcu. Knjigu, ku je u istaknutom tehničkom pothvatu „rekonstruirao“ i za tisak pripravio Tome Jan­ković sadržava već od 400 napjevov i melodijov gradišćanskih Hrvatov, ke je farnik Martin Meršić ml. saku­pljao u trideseti ljeti prošloga stoljeća. Izdavač ove zbir­ke jačak s notami je trijumvirat: Hrvatski kulturni s­a­vez u Slovačkoj na čelu s Ra­doslavom Jankovićem, Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću na čelu sa Stankom Horvatom i predsjednikom Društva gradišćanskih Hrvatov u Ugarskoj Vincetom Hergovićem.

HRVATSKI JANDROF — U predgovor izdavačev piše:  U 1964. ljetu je u Čakovcu tiskan »Jačkar – hrvatske narod­­ne jačke iz Gradišća«. Farnik Martin Meršić ml., desetnik u Pajngrtu, je sabrao naše jačke za ovu knjigu, a redigirao i komentirao ih je poznati muzikolog i etnolog Vinko Žganec iz Čakovca. Cilj ove knjige je bio čim izvornije i točnije pred­staviti štiteljem i korisnikom jačke gradišćanskih Hrvatov. Farnik Martin Meršić je u pret­hodni ljeti sabirao jačke po svi naši kraji i po svi naši seli. No, potribno je bilo to veliko bogatstvo narodne kulture staviti i u odgovarajući oblik, a zva­na toga i objaviti izvorne hrvatske jačke iz Gradišća — a te jačke ke su bile pod „sumljom“ da ni­su izvorne jednostavno izosta­viti iz ove zbirke. Kako su ob­a­dva autori »Jačkara«, Meršić i Žganec, imali nakanu da sa­mo izvorne jačke iz Gradišća sta­vu u ovu knjigu, je ona i dandanas za nove narašćaje muzi­čarov i peljačev tamburaških i pjevačkih društav iz Gradišća (bilo iz Austrije, Madjarske ili Slovačke) nepresušan izvor za bavljenje ovom tematikom.

Kako je pri prezentaciji naglasio urednik ove zbirke jačak, mag. Filip Tyran „…pokidob je ova knjiga po već od 50 ljet od štampanja jur davno ras­pr­o­dana, smo se od­lučili za reprint ovoga izdanja, tako da i mladi narašćaji imaju priliku upoznati se s izvornimi jačkami gra­dišćanskih Hrvatov. Željimo svakomu korisniku i štitelju ove knjige čuda zabave i veselja pri upoznavanju izdanja »Jačkar – hrvatske narodne ja­čke iz Gradišća«.

U naši ruka držimo povijes­ni dokument o usmeno preda­noj narodnoj umjetnosti i tradiciji gradišćanskih Hrvatov i Hrvatic. »Jačkar« sigurno sliši med najopširnije zbirke melodijov i tekstov naše bašćine i najtemeljitije pripravljene pje­s­marice gradišćanskohrvatskih napjevov. Opulentnu gradju s već od 600 napjevov je sakupljala i zapisala cijela djelatna grupa gradišćanskih učiteljev i duhovnikov na čijem je čelu stao Martin Meršić ml. (1894. – 1983). Melografi su se pritom trudili da pokrivaju cijelo područje kade živu gradišćanski Hrvati i Hrvatice. Kazivači iz hrvatskih sel u austrijskom Gradišću, u zapadnoj Madjar­skoj i Slovačkoj su pri istraživanju jačak tokom 1930-ih ljet bili najvećim djelom jur u svo­ji pedeseti, šezdeseti ili čak sedamdeseti ljeti života. Ako polazimo od toga da su napje­ve, ke su zajačili istraživačem, njim predali njevi starji ili čak staristarji, imamo pred sobom pismene zabilješke usmeno tra­dirane muzičke kulture gradi­š­ćanskih Hrvatov i Hrvatic ka je stara već od 200 ljet, ako n­a­ravno ne i starija. Ukupno su u ovoj pjesmarici objavljene 254 melodije i 217 pripadajućih tekstov ke je temeljito uredio, strukturirao, znanstveno rastu­mačio i analizirao Vinko Žganec (1890.-1976.), ugledan znanstvenik, veliki sakupljač i istraživač hrvatske folklorne muzike.

Meni osobno je ov »Jačkar« čudakrat služio kao sveobu­hvatan priručnik i izvor: kao muzičaru u potragi za novimi „starimi“ napjevi za svoje ko­n­cepte i aranžmane u okviru fol­klorne muzike kao i drugih modernijih suvrimenih žanrov; kao studentu etnomuzikologije kao naučna literatura; kao muzikologu tokom rešeršov me­­lodijskih i ritmičkih varijantov jačak i pri recepciji opširnih muzikoloških analizov; a na kraju kao zainteresiranomu gradišćanskomu Hrvatu ki sa zadovoljstvom čita o svojoj kulturnoj, a pred svim muzi­čkoj povijesti. No, koliko sam ovu zbirku jur koristio za svoje djelovanje, toliko teško mi je spočetka bi­lo da dojdem do nje. Bez dobre vo­lje Gabriele No­vak-Karall ka mi je početkom mojega studija muzi­ke i muzikologije posudila jedan primjerak ove knji­ge ki je bio, sudeći po njegovom fi­ligranskom stanju, jako star, naletio bi sigurno stoprv čuda kasnije na »Jačkar«, vjerojatno u kako­voj knjižnici, u kom tom arhivu ili antikvarijatu. Kako je knjiga bila tiskana u tiraži od samo 500 primjerkov je do da­na današnjega postala pravi raritet, a zapravo bi ov opus m­orao biti svakomu zainter­esiranomu dostupan kao lekti­ra, izvor ili priručnik. Zato za­hvaljujem Tomislavu Žgancu, unuku Vinka Žganca na ljubez­nom ustupanju autorskih prav za pretisak, a najsrdačnije za­hvaljujem Radoslavu Jankoviću, Stanku Horvathu i Vinci Hergoviću da su prihvatili pre­d­log da bi se ov »Jačkar« nanovo tiskao i da su u okviru društav čiji su predsjedniki stavili na raspolaganje potribna sredstva za tisak i tim omogućili da ova pjesmarica bude izvor i sadaš­njim i budućim generacijam muzičarov i znanstvenikov. Ov pretisak svisno su izdala troja društva iz trih zemalj. »Jačkar« pripada svim grad. Hrvatom i Hrvaticam, bilo s ke strane ke državne granice živu.

Stoprv ljeto dan po publiciranju »Jačkara«, dakle 1965. ljeta se Žganec temeljito ba­vio muzičkimi skalami i ritmizac­i­jom jačak ke je 1964. ljeta bio izdao u ovoj knjigi. U časopisu Narodna umjetnost je pak objavio članak „Muzičke skale i ritmovi u gradišćanskim narodnim pjesmama“ kao dodatak prethodnoj publikaciji. Da bi dakle Žgančevu studiju o naši narodni napjevi mogli recipira­ti u svojoj potpunosti, dodali smo ov članak kao drugi dio pretiska.
Ovo izdanje »Jačkara« je adaptirani reprint, napravljen kao faksimile, dakle reprodu­k­cija originala. Pokidob originalnih tiskarskih pločov, kimi je knjiga bila tiskana 1964., već nije, smo digitalizirali najbolje očuvane primjerke knjige »Jačkar« i članka „Muzičke skale i ritmovi u gradišćanskim narodnim pjesmama“, grafički obdjelali i tako pripravili za ponovni tisak. Jedina promjena prema originalu je da smo za bolju preglednost Sadržaj stavili na početak knjige, u originalu stoji na kraju. Broji stranic »Jačkara« su pritom ostale iste, uvodi autorov se nalazu i ovde na stranica I – VI, a glav­ni dio knjige pak na stranica 1-206. Da bi čitatelji dostali cjelokupni utisak i bolje razumivanje ove vridne gradje, te­plo preporučujem da bi uz pažljiv studij svih notnih zapisov, tekstov i analizov pročitali i sve uvode i komentare autorov, Martina Meršića i Vinka Žganca, ne samo na početku njeve knjige, nego i na čelu pojedinih dijelov knjige.

Ča je zapravo »Jačkar« i kako je nastao?

U ljeti 1932. i 1933. je Martin Meršić ml., rodjeni Frakanavac i tadašnji farnik u Pajngrtu, proputovao cijelo Gradišće da sakupi i zabilježi narodne melodije i tekste. Pritom je imao nekoliko pomoćnikov, gotovo cijelu mrižu suradnikov uglavnom učiteljev i duhovnikov. Točne podatke o svi melografi ki su s Meršićem djela­li za ovu zbirku moremo najti na stranica 193 i 194 knjige. Kako Meršić piše u svojem u­vodu je glavni dio zapisivanja za ovu zbirku završio jur 1934. ljeta, potom ju je samo još nadopunio s nekolikimi pojedini­mi zapisi. Još pred početkom Drugoga svitskoga boja je Meršićev opširni svezak rukopisnih zapisov došao u Zagreb, a za vrime boja pak na Žgančev djelatni stol. No kako sa­znajemo iz rukopisne djelatne verzije knjige, Žganec započinje sam posao uredjivanja i pripravljanja cijele gradje za tisak stoprv u 1954. ljetu, a za­vrši ga 1956. ljeta.

Kao iskusan etnomuzikolog redaktor Vinko Žganec uredji­vao je sabrane napjeve vlaš­ćom metodom. Najprvo je selektirao jačke, zadilio ih je u „gradišćanske“ i one „koje ni­su čista baština Gradišćanskih Hrvata [...] jer su one većim dje­lom recepcije pjesama iz drugih folklornih područja.“, tako piše u svojem uvodu za knjigu. Takovih 350 jačak je urednik izostavio iz ove zbirke. Namje­sto njih je sām zapisao napjeve ke su mu zjačili gradišćanski kazivači ki su se tada nala­zili u Jugoslaviji. Tako na primjer Agneza Kuzmić iz Mjenova od ke je zabilježio još 32 jačke i ih objavio u ovoj knjigi. Nadalje je Žganec pri uredjivanju Meršićevih zapisov postupao strogom sistematikom (…)“

(nastavlja se)