Petar TyranJoš se mnogi spominjaju, kako je bilo teško, mu­č­no i najprvo skoro bez izgleda, da bi i Hrvati i Hrva­tice u Gradišću dostali kona­čno gimnaziju po uzoru k­o­ru­ških Slovencev u Celovcu (Klagenfurt). Slovenci su tu gimnaziju bili dostali jur 1957. a to ne kao dvojezičnu, ne­go slovensku gimnaziju. To gradišćanska politika tada ni­je željila, pred svim to nije ka­nio ni tadašnji zemaljski poglavar Lovre Karall (Övp), o­čigledno iz straha segregaci­je i prevelikoga otpora sa stra­ne i Nimcev u zemlji a mogu­će i iz tada još prisutnoga straha da se „naši“ ljudi ne­ć­e­du dovoljno naučiti nimški.

Vjerojatno je ulogu igralo i to, da nije bilo jasno ki hrvatski jezik. Domaći još nije bio ko­dificiran i normiran a južnoga su ljudi odbijali i zbog raz­ličnoga društvenoga i politi­čkoga sistema. Kakovu pred­nost su Slovenci imali ovom svojom školom smo pa vidili od ljeta do ljeta i u tom, kako je hrvatska jezična kompetencija u škola u Gradišću rapidno najzadovala — a Slo­venci u Koruškoj su si školo­vali svoju inteligenciju i na slovenskom jeziku. Kakov je to narodnosni kapital se je vidilo od ljeta u ljeto čim već mladine je izašlo iz te šk­ole. A pokidob su odlično znali i svoj slovenski jezik i su znali i o sebi, tim su bili znatno o­jačani i povijesno pot­kovani, su mogli i drugačije, puno sa­mosvisnije i pouzdanije postupati i se zalagati za svoje. 

U Gradišću smo za Slo­ven­ci plantali od ljeta do ljeta sve već i smo stoprv onda p­o­čeli malo napredovati kada su na bečkoj Slavistiki upe­ljani dva gradišćanskohrvat­ski konverzatoriji: jezične vj­e­žbe i kulturna povijest. Ali vrimenski razmak od 4. razreda osnovne škole — u najbo­ljem slučaju 4. razredu dvoje­zične glavne škole — do predavanja za studente na sve­u­čilišću je sadražajno i jezično jako teško za premostiti odnosno za nadopuniti.

Dakle, ne ide bez više ško­le na hrvatskom jeziku. Ali kada je u 80-i i 90-i ljeti minuloga sto- i tisućljeća pojam „dvojezično“ bio navodno „ultima ratio“ tj. bojsek najbolje moguće rješenje i naj­vjerojatnije jedino ča se je po­litički moglo realizrati, su se tada Hkd u Gradišću i Ugarsko kulturno društvo na čelu s Ivanom Müllerom i Lajosem Szeberenyijem ne­umor­no zalagali zato da bi došlo do takove škole: a je pa kona­čno i realizirana 1992. ljeta u južnogradišćanskoj Borti, jer je tribala biti zajedno i za Hrvate i za Ugre. Nisu svi vo­lili ovo novorodjenče i mn­o­gi su je držali za kilavo dite. Ali veselje i zadovoljstvo je prevagnulo i kod mnogih je veselje bilo vidljivo i jasno.

Ukoliko se ova Dvojezična savezna gimnazija u Borti m­o­re prispodobiti sa Slovenskom gimnazijom u Celovcu će sigurno vrijeda negdo evaluira­ti kao i to ukoliko je ova ško­la mogla dignuti jezičnu ko­m­petenciju — i kod Hrvatov i kod Ugrov u Gradišću.

Kategorije