Zač su Hrvati iz Hrvatske drugačiji nego Gradišćanski Hrvati?
Gradišćanski Hrvati jur pol tisućljeća dugo već ne participiraju u hrvatskoj povijesti. Oni su u svojoj novoj domovini prešli različne povijesne epohe i su bili uvezani u različne političke sisteme. Gradišćanski Hrvati nisu u stanju razumiti posljedice komunizma na mentalitet Hrvatov u Hrvatskoj. Ovde kolidiraju dvoja osvidočenja, a na svako su uticali svojevrsni kulturni procesi, ki su se ugravirali u jezik, u kom se zrcali tipična kultura. Različne kulturne memorije otežavaju interakciju. Gradišćanski Hrvati i Hrvati iz Hrvatske su si tudji.
Različne povijesnojezične činjenice
U onom petstoljetnom vrimenu, u kom su Hrvati bili nastanjeni u različni domovina, je bilo Ilirsko gibanje, ko u Hrvatskoj zovu Ilirski pokret. Stoprv kasnije će se ispostaviti, da je to gibanje za gradišćanskohrvatski jezik bilo fatalno. U tom vrimenu je štokavski dijalekt podignut u rang književnoga jezika. Štokavski je dijalektalna grupa, u ku ne ubrajamo gradišćanskohrvatski idiom, ki bazira na čakavici (prisp. Neweklowsky 2010: 20), na koj su pisani Rječniki (iz 1982. i 1991. ljeta) i Gramatika (2003. ljeta). Profesor Josip Hamm je u uvodu Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika to egzaktno izrazio: „Die burgenländischen Kroaten — ohne nennenswerte kulturelle oder literarische Kontakte mit dem Mutterland — schufen, angewiesen auf sich selbst, so manche eigene Sprachform. Syntaktisch standen sie unter deutschem, phonetisch zum Teil auch unter madjarischem Einfluß und schufen eine bodenständige, eigene Schriftsprache, die sich erst in letzter Zeit bemüht, sich dem Schriftkroatischen […] in gewissen äusseren Formen anzugleichen.“ (1982: 15)
Kako da je skrsnuo hrvatski jezik?
S Bečanskim književnim dogovorom, ki je potpisan 1850. ljeta su peljajući srpski i hrvatski pisci riskirali eksperiment fuzioniranja srpskoga i hrvatskoga jezika. Imali su viziju, da ostvaru srpskohrvatski jezični koncept. Za književni jezik je izibran novoštokavski ijekavski dijalektalni tip, takozvani južni dijalekt Hercegovine (prisp. Barić et al. 1997: 30). Tim je iz toga saveza isključen čakavski jezik. Hrvatski jezik kot se govori u Hrvatskoj se je rapidno počeo udaljivati od gradišćanskohrvatskoga jezika i obrnuto. Preimenovanjem hrvatskoga jezika u srpskohrvatski jezik je opečaćena distanca med gradišćanskohrvatskim i hrvatskim jezikom. Po Drugom svitskom boju je počelo intenzivno srbiziranje hrvatskoga jezika. S „Deklaracijom o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika“ (ibid. 36) su se 1967. ljeta ugledne institucije počele odpirati političkim represijam protiv hrvatskoga jezika. U vrimenu komunizma nije bilo dopušćano, da se hrvatski jezik zove hrvatski. Stoprv od nezavisnosti Hrvatske (1991.) se hrvatski jezik u Hrvatskoj prirodno more razvijati. Hrvatski jezikoslovac i kroatist, Dalibor Brozović, je u svojem članku „Iz povijesti hrvatskog jezika“ (1998.) opisao mukotrpno stanje hrvatskoga jezika. Već o tom drugi put.
(Agnjica Csenar-Schuster)