subota, 24 studeni, 2012 - 12:33
Kad dojde Gospodin će sve trapljenje imati konac! Konačno ću počinuti u Božjem krilu i već se neću tribati usiganjati sa svakidanjimi dužnosti, je tenor kršćana, ki iščekuje dolazak Kristuša Kralja. Ali istovrimeno se ga i boji, ar se pita: Ča će mi ostati, a ča će mi se zeti? Ono, ča je zaistinu bitno, ne moremo izgubiti, a to je ljubav prema človiku, bližnjemu. A to su i sva odricanja na hasan drugoga. Ono, ča moremo izgubiti, nije važno, to su prolazna dugovanja. Bilo bi fatalno, vezati se za nje.
Mi djelamo, da se moremo uzdržavati. Ali nije važno, ča djelamo. Važno je, kako to djelamo i ku ulogu djelo igra u našem žitku. Djelo ne služi isticanju vlašće važnosti, vršenju vlasti nad kim ili uživanju ugleda. Ono ne služi niti samoostvarenju (Selbstverwirklichung) ili sticanju cijenjenoga položaja u društvu.
Cilj človičjega žitka je mnogo-gdo izgubio iz očiju: Nastati svet. Človiku je ograničeno vrime na zemlji, i tako mu se stavlja pitanje, ča je zaistinu bitno u žitku. Kanimo li rasti u tom, ča ima dug vijek i ča nadvladava ov svit? U zadnji tajedni crikvenoga ljeta smo u liturgiji konfrontirani «koncem svita», vlašćom prolaznošću i prolaznošću svita. Pomislivši da jednoč ni mene, a ni svita neće biti, lipota i bogatstvo dostaju drugu vridnost. Nije znamda bitno, povezati se sa Stvoriteljem, ufati se u njega i dati mu mjesto u žitku, naime prvo?