Velikim sam nepovjerenjem slušao predavanja prof. Pl­a­schke na sveučilišću o tzv. „zelenom kaderu“. Da su to bili bivši k.&k. vojaki, domobrani, honvidi i landseri, uskočeni nezadovoljni po loza i gora, u prvom redu na jugu i da im je broj u zadnji miseci boja narasao i do 50.000. A sada, po točnijem pregledu NAŠIH NOVIN za 1918. i 1919. moramo ustanoviti, da su se i po naši loza skrivali Hrvati, skupa s Ugri i Nimci (nek da im pri nas nisu poklonili nikarkovu pažnju, jer su je gledali za privrimeno, prijelazno s­ta­nje u neredu koncem Prvoga svitskoga boja). Jur na jesen 1918. novine donašaju visti da u okolici Kapuvára, Črnje, Eszterháze se skriva po loza i močvara veći broj ujdenih vojakov (dezerterov), ki načinjaju veliki kvar go­spodarom. Veljek po tom im­amo i visti za Mannersdorf, Fertőszentmiklós, Csa­pód, Széplak i naš sridnjo­gradišćanski Fü­les (Filež).

 

Daljnji, podrobniji pregled pokaže pak, da su u neki naši hrvatski seli postojale cijele ba­nde, ke NAŠE NOVINE naziva­ju našim „zelenim kaderom“. Jur u prvoj polovici 1918. ljeta novine pi­šu da je Vori­š­tanac Ferenc Szinovacz skupa s jednim Najfeljdjanom usko­čio iz vojske. Po tom pak kratke visti iz Santaleka, Štikapr­o­na, Pandrofa, Pajngrta, Vulka­prodrštofa, Fileža, kako su si posvojili „loznjaki“ kokoše, sv­inje, muku, krumpire, kukoricu i kako su se Prodrštofi po­kusili protiv njih braniti „el­ek­tričnimi zvonci“. Redoviti su bili napadi na fabriku cukora u Cindrofu kade su si ugrabili „si­rovoga“ cukora. Novine ve­lu: …vsaki drugi dan manje čete udru u fabriku.

 

Na veliko moremo zviditi središća, morebit različne ban­de: Novo Se­­lo, Vo­ri­š­ta­n, Cindrof, Rasporak i Filež.

 

U Novom Selu su 4. nove­m­bra 1918. napali općinski stan i zlostavljali notera Štefana Ma­­recsa i tobože farnika Demetra Rozsenitsa i tako… kvaridu staliž orsaga, a na se prozivadu kaštigu zakonov… U Filežu su ravno na „mertvi god“ zgubili bivši vojaki triznost i zlostav­ljali Verba prigle­d­nika, komu su zeli svinju a Kovacs španu tri pitance i razbili ob­lo­­ke. Ni grofovska pivnica nije o­s­t­ala po­štedjena, popili i spusti­li su mu 13 hl vina i potribovali svi­nje, blaznili Boga i k­a­nili zne­ti raspe­lo pred crikvom.

 

I Meršić st. u svoji »Spominki« piše o dogadjaji u Velikom Borištofu.

 

U Cindrofu si je Peter Mihalics spravio bandu i pošarc­a­li cijelu okolicu. Možda je nje­gova banda splinjila Ivana Ko­sitsa i Augusta Laszakovitsa u Šti­kapronu. Ali ni Rasporčani ni­su jako zaostali za Mihali­csem i imali svoju malu bandicu.

 

Najveću i najpogibeljniju gru­pu si je spravio Vorištanac Kucsenics s oko 80 (osamdeset) kotrigi. Kad je vojska krajem novembra udrila na selo, regimenat 18. u kom su se možda i oni sami borili pred tim, pobrali oružje (oko 80 pušak i 30 ručnih granatov) mislili da su zničili bandu „zelenoga kade­ra“. NAŠE NOVINE u zadnji broji pišu banda još postoji i sada ima već 200 kotrigov, da potri­buju bika, prašćiće, pšenicu, hržulju, kukoricu i pratež. Za svoje potriboće su spraznili lodne Adolfa Fürsta i Maksa Windholza.

 

Svakako su načinjali ti naši junaki velike kvare po seli u jedno vrime kada je glad i si­romaštvo bilo beskrajno, ljudi živili u strahu i nemiru i poku­sili braniti svoje malo siroma­štvo koliko je bilo moguće. Ali protiv pušak se ne more braniti baticom. Općine su se tu­žile pri županiji za odštetu ali nisu dobile pravo s argumen­tacijom, to su učinili njevi stanovniki i kvare od „zelenoga kadera“ su si morali sami poravnati. Vlasti se oštrim nare­d­bami branile, ke ali nisu dona­šale čuda rezultatov. Našim Hrvatom je pak ugledni mud­rac, učitelj Martin Borenić ka­nio razložiti zač smo došli u ov veliki historični škripac nevoljov, on konstatira: Bolestniji neg vsi drugi zgubitki je stra­hotno uzdrmanje ćudorednosti (morala) svita, ko nam je boj zaostavil i se sada na njegovom koncu oš groznije kaže neg va strahovitom bojnom šumenju. (Propadanje ćudorednosti svi­ta, NAŠE NOVINE 1918/51,3).

(NB)

 

Kategorije