Svaka obljetnica prve tiskane knjige, bilo koga europ­skoga naroda, obilježava se s prigodnim slovom u tiskani mediji, a ponegdje joj se posvećuje i veća znanstvena pozornost u društvu. U prigodi spomenute obljetnice valja nešto već reći na po­čet­ku ovoga ljeta.

Rič je o poslidnjoj latiničkoj knjigi iz dobe hrvatske prevoditeljsko-izdavačke djelat­nosti Stipana Konzula (1521. — 1579.) i Antuna Dalmatina († 1579.) u vrime reformacije, tiskanoj u Regensburgu 1568. ljeta.

Obojica su tekst predgovora (nimški i hrvatski) datirali: „Dan u Ratisponi (Regen­s­burgu) četarti dan januara. U godišću 1568. Umiljeni sluge Anton Dalmatin, Stipan Istrian“. Prema tomu, toga ljeta knjiga je i tiskana (Vidi pretisak iste knjige, „Juraj Dobrila“, Pazin 1993., priredio za tisak i pogovor napisao Alojz Jembrih).

Točan (dvobojni naslov, čr­no-črljeni slova) glasi, ov­de u prijepisu u današnju la­ti­nicu: Parvi del/Postile/Evanjeliov,/koji se vsaku nedilju/po obi­čaju očito u cri-/kvi čtu, začan­ši od Adventa ili Prišastja do/ Vazma, Po Gospodinu Ivanu Br­enciju tuma-/čeni i prodikani. Potle u Harvacki ja-/zik iz Latinskoga verno obra-/ćeni i stuma-/čeni:/Po Antonu Dalma­tinu, i/Stipanu Istrianinu./Psal. XVIII. Po vsoj zelji izajde glas njih, i v’ konce/okrugla zemlje riči njihove./V Ratisponi poli Ivana/Purgara štampana, u go­dišću,/M. D. LXVIII. Ta knji­ga je danas prava rijetkost, jedini potpuni primjerak nalazi se u Državnoj knjižnici u Regensburgu (Staatliche Bibliothek, Gesandtenstrasse 13).
 
Potom kad je u Urachu pr­e­stala s djelom Ungnadova hrvatska tiskara, 2. marca 1566. Stipan Konzul i Antun Dalmatin dobili su otpusno pismo od virtemberškoga voj­vode Krištova, i nakon što je 27. prosinca 1564. umro Ivan Ungnad veliki mecen i vlasnik hrvatske tiskare ka je bila u funkciji (1561.-1565.), obojica su otišli u Regensburg kade je Konzul boravio i 1553. lj. Kao i tada, tako i sada obna­šao je službu u školi pjevanja ča je i naveo u jednom svojem djelu novembra 1567. potpisavši se kao „Stephanus Consul. Cantor in der Poetisch Schul“. Za­nimljivo je da se ta škola nalazila na istom mjestu kade je danas spomenuta knjižnica u koj se nalazi knjiga o koj je rič.

Prema sadržaju prvi dio »Postile« sadrži evandjelja za nedilje i svetke, blagdane od prve nedilje Adventa, Došaš­ća do Vazam, Uskrsa. Drugi dio ima isti sadržaj od Vazam do Adventa. Evandjeljem su do­dane prodike (homilije 61) ke je napisao i prodikovao gl­a­soviti virtemberški evangelički teolog Ivan Brencije (Johannes Brenzius 1499.-1570.). U naslovu drugog dijela »Postile« prevoditelji navodu da su Ev­an­delja „Latinskim jazikom istumačena skrozi počtovanoga mu­ža gospodina Ivana Brencia. Potli na harvacki jazik po Anto­nu Dalmatinu i Stipanu Istrianinu obraćeni“ (prevedeni).

Budući da je ta »Postila« pr­va knjiga iz 16. stoljeća na­minjena Hrvatom ki su tada živili na prostoru oko Željeznoga, na imanji austrijskih pro­testantskih plemićev Ivana Weißpriacha i Maksimilijana Polheima, naši prevoditelji te knjige na hrvatski jezik, slovu kao „začetniki gradišćansko­hrvatske književnosti“ (Nikola Benčić). Knjigu su prevoditelji posvetili spomenutim pl­e­mićem ke hvale ča su „ubogim Hrvatom dali skrovišće“ i skr­bu se za njih da im se more Božje slovo prodikovati. Zato ističu da „k većem očitovanju Božje volje Rič njegovu želejemo mej Hrvate donesti. Zato hotili smo ovu Postilu na čast Vaše poštovane milosti prikazati i pisati, i pod Vaše poštovane milosti imenom, našoj općini i zemljakom zručiti i preporučiti.“ Pro­motri li se malo detaljnije Pred­govor-posvete u »Postili« (1568.), more se razabrati da je ona bila, po namjeni, ograničena samo na one „uboge Hrvate“ ke su Turki prognali iz njevih „otačastva“ i rodnih ognjiš­ćev, prisilivši ih na odlazak „v tuje strane“.

Gradišćanskohrvatska Pos­tila ima svoje zapaženo mjesto, kao editio princeps ki je i ostaje nepresušni izvor, u pro­učavanju hrvatskoga jezika ki su razumili u 16. stoljeću Hrvati kim je bila i naminjena — preocem današnjih Hrvatov u Gradišću.

Stipana Konzula iz Regen­s­burga službeno je pozvao spomenuti Weißpriach i to pi­smom na nimškom, obrativši se gradskomu senatu, a ko u hrvatskom prijevodu glasi:
„Plemenita, čestita, mudra i skr­bna draga gospodo i prijate­lji, prije svega Vam upućujem svo­ju ljubav i pokornost. Nedavno je ovde ponovno bio gospodin Stipan Konzul, Vaš kantor i crikveni službenik, radi potpore i po­moći za jednu hrvatsku Postilu u ovoj pokrajini i izmed ostaloga govorio i s mojimi Hrvati i prodikovao im, čim je pridobio njevu osobitu ljubav. Prema to­mu upućujem svoju srdačnu za­molbu za dopušćenje da ga sa­da moru službeno pozvati iz kršćanske ljubavi i prijateljstva da ubogi Hrvati takaj upoznaju Svitlost Božju. Tim ćete učiniti dobro djelo jer će on  moći već učiniti kod naših Hrvatov nego kod Vas, za ča ćete sigurno imati razumivanja. Time ću dostati već nego ča zaslužujem. Neka bude na ugodu Božju.
Beč, 7. dana novembra 1567. ljeta Hanns von Weißpriach barun, m. p.“
(U Gradskom arhivu u Kisegu nalazi se osam pisam (četira su Konzulova) iz kih se razabire kako se je pripravila za tisak Postila; pisma su objav­ljena u: Alojz Jembrih, Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007., 327-351).

Uz to se triba prisjetiti da je glavna veza izmed pro­testantizma i austrijskih zemalj bio superintendent u Regensburgu Nikola Gallus, sa zapa­ženim uticajem na svakoga fe­u­dalca protestantov u Austriji; inače Gallus je bio krsni kum Konzulovoj dici u Regensburgu. Spomenuti Weißpriach je obe­ćao Konzulu 50 zlatnikov pripomoći za tiskanje Postile, pineze ke Konzul u pismi spo­minje moleći ga da konačno obećano izvrši. „Zbog toga, milostivi gospodine, molim Va­šu milost pokorno i radi slave Božje, a na korist i za blago­st­a­nje ubogih Hrvatov, neka pomogne Vaša milost s 50 zlatnikov da bi se ova Postila vrijeda mogla tiskati. Ufam se da bi u slučaju dobivanja tih 50 zlatnikov mogla biti gotova do Božića, drugačije ne. I tako sam Vašoj milosti obećao za tih 50 zlatnikov poslati 100 pri­mjer­kov Postile. Vaša milost ne bi mogla ubogim Hrvatom ničim već pomoći nego da se ovako­va Postila uskoro tiska (…).“ (pismo datirano Linz, dne 20. novembra 1567.), vidi u knjigi, Jembrih 2007., 343-344). I u sljedeći pismi (30. novembra, 6. decembra 1567., 28. januara 1568.). Konzul još uvijek prosio za 50 zlatnikov za Postilu, da bi u pismu od 21. feb. 1568. javio Weißpriachu: „Onih 100 primjerkov Postile Vaša milost će s pomoću Gospodnjom po­uzdano dobiti na dan svetoga Jurja.“ Naime, Konzul je, uz ostalo u istom pismu naveo da će „gosp. Anton i moja do­ma­ći­ca ostati ovde do dana sve­toga Jurja i dojt će zajedno s knjiga­mi, jer u to vrime ide već brod­o­va prema Linzu na velesajam.“

Da je pak, spomenuti Gallus, takaj, imao svoje „pr­ste“ u posredovanju oko dola­ska Stipana Konzula med Hrvate na Weißpriachovi imanji, svidoče Konzulove rečenice u spomenutom pismu: „Gospodin Gallus i drugi kršćanski propovjednici kažu i savjetuju nam da Gospodin Bog hoće da to tako bude da dođemo k Vašoj milosti zbog ubogih Hrvata, da bi bilo krajnje korisno i dobro kad bih u korizmi mogao biti dolje da nauče štogod o ispovijedi i kako se pravilno ispovijediti, te isto o postu i o tome što je pravedni post, da bi mnogi s pomoću milosti Božje upoznali istinu i odrekli se svojih nepodop­šti­na, te da služe Gospodinu Bo­gu po njegovoj svetoj riječi i zapovijedi i tako dođu u vječno blaženstvo.“ Ovde se razabire Konzulova duhovno-pastoralna zauzetost ku će on iskazati med Hrvati kada dojde k njim.

No, poznato je da je An­ton Dalmatin otišao u Ljub­ljanu kade je imao godišnju mirovinu i umro je krajem mar­ca 1579. Toga ljeta gubi se trag u Stipanu Konzulu med Hrvati u zapadnoj Ugarskoj pa se to isto ljeto uzima kao ljeto i njegove smrti, a ne 1568. kako to još danas neki navodu.

I na kraju more se postaviti pitanje, kakova je vridnost Postile, prve tiskane gradiš­ćanskohrvatske knjige? Svaka­ko je vridnost većstruka. Ona nam nudi dragocjenu gradju za proučavanje hrvatskoga jezika kim je pisana, nudi važne podatke za povijest akcentuacije, jer je tekst u Postili na mnogo mjest otisnut s naglaski, pa je to prvo pouzdano bi­lj­eženje hrvatskoga akcenta če­terdeset ljet prije latinsko-hrvatske gramatike (1604.) Bartola Kašića (1575.-1650.). Postila svidoči o postojanju Hrvatov na prostori ondašnje zapadne Ugarske, ki su mogli raz­umiti jezik Postile, a ki je u ve­likom postotku čakavski. Prvi i drugi dio Postile, s prik 500 stranic teksta, kao knjiga, dragocjena je za proučavanje latiničkoga slovopisa i ilustracijov u njoj.

Svakako, u prigodi obilje­ža­vanja 450. obljetnice od nje prvotiska, gradišćanski Hr­vati imaju uzroka dičiti se tom knjigom i danas!

(Alojz Jembrih)