Puigdemont: „U španjolski zatvori kapa, čami (schmachten) gotovo cijeli vrh katalonskih suverenistov, njih šest. To je jedan od uzrokov zač pokrajinski parlament Katalonije nije u stanju formirati izvršnu vlast.“ Kako pišu nimški mediji, Puigdemont more biti zadovoljan privrimenom slobodom, ali njegova politička budućnost već je nego neizvjesna. Ako bi se vratio u Španjolsku, odmah bi bio uhićen, kao egzilant u inozemstvu posjeduje vrlo ograničene mogućnosti političkoga djelovanja u svojoj domovini Kataloniji.
NEUMÜNSTER — Viši sud nimške zemlje Schleswig-Holstein u Neumünsteru pustio je 6. aprila na uvjetnu slobodu bivšega predsjednika Katalonije Carlesa Puigdemonta. On je bio šest dani prije utamničen temeljem europskoga uhidbenog naloga iz Madrida ki se je zasnivao na dvi optužba: pobuna i zloupotreba javnih financijov. Nimški suci odbili su optužbu pobune jer ona nije bila zasnovana na dokazu o upotrebi nasilja ili pozivanju na nasilje, a kao takova u Nimškoj ne postoji osim pod nazivom „veleizdaja‘“ (Hochverrat), a to se ne odnosi na ov slučaj. Ča se tiče zloupotrebe javnih pinez, to Španjolska još mora dokazati. U slučaju pobune Puigdemontu je prijetila kaštiga zatvora do 30 ljet, a glede zloupotrebe javnih financijov do 8 ljet tamnice. Ako bi radi potonje bio izručen Španjolskoj, ne bi mu se smilo suditi radi pobune. Puigdemont se mora jednom tajedno javljati policiji i ne smi do daljnjega napustiti Nimšku. Osim toga, platio je kauciju u višini od 75.000 E. Na izlazu iz zatvora bivši katalonski predsjednik zahvalio je na nimškom i engleskom jeziku svim ki su s njim bili solidarni i prema njemu se korektno odnosili. Rekao je kako je „sramota da u Europi postoju politički zatvoreniki“.
Ozbiljniji europski analitičari veći dio krivnje zbog još otvorenoga katalonskoga pitanja prebacuju na središnju vladu u Madridu premijera Mariana Rajoya, šefa Narodne stranke opterećene brojnimi korupcionaškimi aferami. Namjesto da je prihvatio pruženu ruku pomirenja i započeo pregovore o rješavanju katalonskoga pitanja, ko je ponudio Puigdemont, Rajoy je odluku o svemu tomu prepustio Vrhovnomu sudu u kom glavnu rič imaju suci ki su politički povezani s frankističkim režimom. Naime, obadva parlamenti, kako katalonski tako i španjolski, prije već ljet jednoglasno odobrili su Statut pokrajine Katalonije u kom je bilo riči o „katalonskoj naciji“, ali Rajoy je to odbio i samoinicijativno u ocjenjivanje ustavnosti Statuta uključio Vrhovni sud ki je odmah prekrižio odrednicu o „katalonskoj naciji“ tvrdnjom kako postoji samo jedna — španjolska nacija — ča je čista besmislica jer Katalonci posjeduju sve osobine jedne nacije. To je bio početak katalonske krize ka dura do danas i čiji se završetak još ne vidi. Većina europskih političarov kao i središnjica Europske unije smatraju da je katalonsko pitanje unutarnja stvar Španjolske, ali preporučuju da se ono rješava politički, a ne juristički. No Rajoyeva vlada to tvrdoglavo odbija. U svezi s rečenim valja podsjetiti da je čak ustav komunističke Jugoslavije bio glede toga napredniji od ustava Kraljevine Španjolske. Naime, slijedeći zahtjev američkoga predsjednika Wilsona i peljača ruske Oktobarske revolucije Lenjina, odredba o samoodredjenju narodov do odcipljenja bila je zabilježena u ustavu Sfrj, postavši opće pravno dobro zajamčeno u Povelji Ujedinjenih narodov, no to još nije našlo svoje mjesto u španjolskom ustavu. U njemu se predvidja mogućnost secesije jedne pokrajine samo ako je odobri apsolutna većina španjolskih glasačev, a to graniči sa znanstvenom fantastikom. Osim toga, Katalonija je tijekom industrijalizacije bila podvrgnuta svojevrsnoj „selidbi narodov“ iz okolnih pokrajin ka je rezultirala promjenom nacionalnoga sastava Pokrajine u koj pravi Katalonci činu samo nepune dvi trećine stanovnikov. Iz nekatalonskih pridošlic regrutira se većina onih ki ne želju samostalnost Katalonije. Iz svega navedenoga more se zaključiti da ćedu katalonski suverenisti morati još dugo čekati na povoljnu priliku kako bi konačno proglasili svoju odavno željenunu R Kataloniju.
(G. Borić)