Prvi kršćani su drugačije molili nego mi danas. Držali su ruke daleko od tijela, a dlane (Handflächen) prema nebu kot raspeti Jezuš. Tako su se otvarali Bogu. Zač pak danas pri molitvi sklapamo ruke? U sridnjem vijeku su vazali i šegrti (Knappen) svojemu vitezu ili feudalnomu gospodaru na koljeni i sklopljenimi rukami, ke su držali pred srce, valovali vjernost. Ova gesta se je u  13. stoljeću pod papom Gregorom IX. probila kot molitvena gesta u Crikvi.

Tako su redovniki franjevačkoga reda molili pri sveti maša. Sklopljenimi rukami su kanili prodibiti koncentraciju i sabranost.

Gdo sklapa ruke, a pritom ne prekriži prste, on „pravilno“ moli. Tako on izražava, da je sluga Božji, ki se je podao u volju Božju. Sklopiti ruke i prekrižiti prste znači, da je molitelj koncentriran i da se je Bogu obrnuo s prošnjom. Moliti s prekriženimi prsti je peršonska molitva i ne sliši crikvenoj liturgiji. Ov način držanja prstov potiče iz poganske antike. Pogani su prekrižili svoje prste, da bi se čuvali zlih duhov. Molitva sklopljenih ruk se prakticira i u drugi vjera. Tako bi mogli zaključiti, da ta gesta ima univerzalno značenje. Gdo ruke skupa drži, on signalizira, da nima oružja, da ništ zloga ne zmira i da se je bezuvjetno podao u Božju volju.

Na početku je mučno ritualizirati molitvu. Ali na kraju je molitva veliko duhovno obogaćenje. Meditirati, moliti i čitati religiozne tekste je vjerska izobrazba i dugoročan projekt, ki nosi sad. Ali se i ovde s malimi koraki dolazi do cilja. Za početak je idealno čitati psalam jutro ili navečer. Nekoliko minut dugo vježbati tišinu more biti blagoslov za stresno vrime. Ako nam se to ne ugoda, nije kriva hektika žitka, nego je uzrok to, da krivo živimo.

Pravoda človik moli i iz nutarnjega impulza, ali dobro je planirati čvrsta vrimena za molitvu: rano jutro ili ne prekasno navečer. Redovita molitvena vrimena prepričuju, da drugi upravljaju našim vrimenom. Dobro je imati fiksno mjesto za molitvu, recimo u nekom kutu u spavaćoj hiži, pri svakidanjoj šetnji, a to more biti još i vožnja u vlaku. Za molitvu neka ne bude odlučujuće naše raspoloženje. Neka ne budu naša momentana potribovanja glavni motiv za molitvu. Profitirati moremo od molitve samo, ako ju počnemo prakticirati redovito i ne samo u stanju nevolje.

Ne tribamo svenek biti jezično kreativni pri molitvi. Neizmjerna snaga je i u ponavljanju riči. 

(Agnjica Schuster)