Pri kraju boja počnu na jednoč sve novine pisati o agra­r­noj reformi u Ugarskoj. Nju su potribovali u prvom redu livi političari kao i društvo gospodarov u Ugarskoj. Njom su kanili odštetiti veliki broj mladih vojakov, vitezov, siromahov, po našu že­ljare, seoske ljude bez grunta, ki su ljeta dugo služili domovini i bili vani na bojiš­ći. I ufanje nepreglednoga broja siromahov je bilo bez kraja. Vlasti, novine, politi­čke stranke su morale friško bremzati da toliko zemljiš­ća uopće ne stoji na raspolaga­nje koliko bi bilo potribno. Zvana toga država ni zakonom nije mogla jako diboko posegnuti u privatnu imovinu (vele)posjednikov i Crikve. U politiki je pacifistički nastrojen Oszkár Jászi propagirao reformu veleposjeda na Ugri, da bi bar tako ubl­a­žili oštar vjetar sovjetske O­k­tobarske revolucije u Rusiji.

U Šopronskoj županiji je knez Esterházy jur krajem 1918. postavio 418 sesijov na raspolaganje. Tako je 800 lju­di došlo do maloga posjeda, med njimi i u naši seli: Cindrof, Otava i Vorištan po 10 (deset) sesijov. Dokle je knez samovoljno po­stavio grunat na raspolaganje vitezom, la­zarom, zdravim zaslužnim su se drugi brojni veći i veliki po­sjedniki suprotstavljali takovom, za nje neprihvatljivom potribovanju. Zbog toga je na­stala duga i živce isčrpljujuća diskusija o pitanji, da li dati u vlasničtvo ili samo na arendu, pak najvažnije: čija zemlja će se diliti? Partije i zastupničtva su bila potpuno različnoga mišljenja u ti pitanji.

U seli se je počelo agitirati, ča je peljalo do svadjov i tučnje u krčma, kade su si ljudi med sobom počeli jur diliti grunte u hataru. A vlast je imala veliku muku upozoravati, da si ni­gdor ne smi samovoljno sām rizati kuse zemljišća iz tudjega.

Koncem 1918. je pak uprava išla u vruću fazu da zakonom riješi tu problematiku s u­pozorenjem, da se agrarna re­forma ne more tako provesti kako si ljudi to predstavljaju, jer su špekulacije postale jur jako velike. Kaos je bio ne­pr­e­g­ledan! Socijaldemokrati su k­anili skratiti privatni posjed na 500 jutar, a sve drugo da ide u državni posjed, sve crikveno predati državi bez otkupa. Radi­kal­ci su zastupali sko­ro isto i kanili samo do neke mje­re po­šti­vati privatna imanja. Ugarski g­o­spodari su potribovali grunat za vošćane, ž­e­ljare i težake, od go­s­podarov na već od 300 d­o 500 ju­tar oraće zemlje.

Károlyijeva vlada je upozo­ravala da toliko zemlje uopće ne stoji na raspolaganje ali su da­li nalog da se popišu vlasni­čtva iznad 500 jutar. Vlada kani poseći i za crikvenim imanjem ali na otplatu. Svakako je ali Károlyi uz veliku svetačnost i propagandu počeo diliti svoje zemljišće u februaru 1919. Ali pri tom je i ostalo. Jur se po­četkom 1919. pojavu glasi, da seljak smi biti samo najmitelj, arendator a ne gospodar, a sve ostalo bi se moralo postaviti pod državnu kontrolu. Esterházy je još u protuliću 1919. ponudio grunat za osnovanje poljodjelske škole. I Bertholdovo imanje u Prisiki i Židanu je došlo u pitanje, ali on se je branio, da 110 hižičarov uo­pće još nije do kraja isplatilo otkup od pred boja i da je šacano zemljišće od 3000 ju­tar daleko pretirano. Ispostavilo se je, da ima u ti hatari samo 1/3 od toga i da se je u propagandi stalno pretiralo.

Károlyijeva agrarna reforma se nikada nije ostvarila. Ugarska Sovjetska Republika je pak sve posjede zela u državno vlasničtvo i kanila pritisn­u­ti seljake u društvene zajednice. Ni oni se nisu mogli probiti. Po tom pak je Telekyjeva vlada 1920. ljeta pokusila, sa­da jur tretu agrarnu reformu, ka isto nije imala rezultatov.

Poznato nam je, kako su za vrime pogranične komisije 1921. ljeta u neki naši seli agitirali sa zemljišćem — a na kraju su naši ljudi mogli gleda­ti kroz prste.

(NB)