Velika je dilema, da gradišćanski Hrvati uopće, a tim pred svim i konz­u­menti tiskanih izdanj sve sla­bije vladaju hrvatskim jezikom a tim, naravno, i sve slabije čitaju — ako uopće još — na hrvatskom jeziku. Situ­acija se počemeruje vidljivo zapravo od dana u dan. A pak se sve češće čuje „To naši lju­di ne razumu“ iz ust onih, ki najvećim dijelom sami već ne razumu odnosno ne čitaju. Tim da u bīti imaju pravo u procjeni situacije, još dugo ne znači, da zato imaju pravo u tom, da se jezik triba prilago­diti onim najslabijim i poklek­nu pred slabim jezičnim zn­a­njen, nedovoljnom jezičnom kompetencijom.

Najvjerojatnije je gradiš­ćanskohrvatska čitalačka za­jednica jedina široko i daleko, ka krivi tiskanice (novine, me­dije uopće) da su one krive ako gdo nešto jezično ili zna­mda još i sadržajno (već) ne razumi. U nijednom drugom jeziku toga nima, da su, reci­mo, novinari krivi ako njevi štitelji već ne razumu jezik na kom pišu. Dokle se novinare i ljude iz medijov najlaglje tim kritizira — ako se negdo ne slaže s tim ča pišu — da im se predbaciva da neka bolje re­šerširaju, u hrvatskoj zajednici med nami se to pak još stupnjuju, pogoršava tim, da im se predbaciva da ta njev je­zik „ne razumu“. A veljek se pojavljuje cijeli rep kritikantov, ki im davaju za pravo, jer i oni se jako teško sa čitanjem a kamo li pisanjem. A pak je najlaglje pritom pokazati na one ki pišu i im predbacivati da bi oni bili krivi djeli naro­da već ne zna čitati.

Ako ovo preložimo, recimo, na nimški, i bi se gdo u­sudio javno tvrditi da ne raz­umi ča pišu ove ili one novine ili da već ne razumi ča govo­ru u ovi ili oni elektronski medi­ji, odmah bi ta osoba bila cilj javnoga špota. Nijedan ne bi došao na ideju novinarom predbacivati da njevi štitelji ne razumu jezik. Od srama se najvjerojatnije nigdor ne bi u­sudio tvrditi da ne razumi ča piše u novina. A ako bi bilo tako, nikada ne bi priznali, jer bi krivicu iskali kod sebe.

A sada imamo tu parado­ksalnu situaciju, da školovaniji ljudi med nami, ki pravo­da razumu ta jezik, za te „svoje“ potribuju da se mora pisati po njevu, da bi i oni to razumili. A namjesto da bi uložili snagu u to, da dižu jezičnu kompetenciju onih, od kih tvrdu da je zastupaju i u čije ime govoru, idu lagljim i jednostavnijim putem i prs­tom kažu na one ki „tako pi­šu da narod (već) ne razumi“.

A da bi paradoksalnost još stupnjevali, mnogi novinari sami sebi nalažu da idu doli i jezičnim i sadržajnim nivo-om. To će pak pojti tako da­leko, da ćemo o hrvatski sa­držaji pisati samo još po ni­m­šku. Na neki područji to jur imamo. Kod folklora je jur počelo da se o jačka govori samo još po nimšku. Kod ka­zališća smo na putu tamo da bude sve već po ni­m­šku. Iako kritičare razumimo, to ne zna­či da im smimo dati pravo!