BEČ — Pred svim i med gradišćanskimi Hrvati u Beču je poznata i obljubljena kavana  Anzengruber u 4. gradskom kotaru, u Schleifmühlgasse na nuglju s Mühlgasse. To je res­toran, zapravo kavana obiteli Ankice i Jera Šarić, hrvatskih ugostiteljev iz Splita — izučena frizerka Ankica je rodjena u hercegovačkom Livnu i je ov lokal naslijedila od svojega oca Marka Čula, ki je jur jako ra­no došao u Beč, a Jere je izučen mehaničar, rodom iz Drniša, iz zaledja Splita, ki je slijedio sv­o­joj Ankici u Beč, ku je bio u­poznao jur ranije u Splitu.

Ankica i Jere su pre­uzeli ov lokal u ovom bečkom kvartu, ki po boju nije učovao najbolji ugled. No, po teški ča­si  kade su se kod njih u Anzengruberu sastajali, i mladi Hr­vati iz Gradišća, pred svim i n­o­gometaši, vješta mlada sada u­gostiteljica Ankica i djelovni, marljivi kao i simpatični Jere su korak po korak počeli dizati ugled ovoga lokala, privlačiti drugu publiku na kraju dignuti ov lokal na razinu središća be­čke i intelektulane publike, ka se sastaje redovito, zapravo stal­no u Anzengruberu. Ankica Šarić je s vrimenom položila sve potribne ispite, uz drugo se je školovala i u knjigovod­stvu, a da je jedna od najboljih kuharic Beča, su joj jur bezbroj puti potovrdili nezbrojeni ljubitelji nje kuhinje a i vrhunski stručnjaki austrijske kuhinje, npr. poznati Reinhard Gehrer, ki dolazu u Anzengruber ako kanu uživati u domačoj veži, slasnoj i kvalitetnoj hrani.

Generacije mladih i gradiš­ćanskih Hrvatov su se desetljeća dugo sastajali kod Jera i Ankice, u lokalu ki u me­dju­vrimenu službeno vodu kćer Snježana, brat joj Tomi i muž Andro lokalu danas daju fler zač ljudi tako rado doha­djaju — bilo glumci, redatelji kazališćev, slikari, pjevači, mu­zi­ča­ri, nogometaši, studenti i ličnosti javnoga života. Ali i gosti „bez imena“ — svi su do­bro došli, ako se znaju po­na­ša­ti — za sva­koga se brinu Šari­ći, i svi će­du po mogućno­sti do­stati mjesta, znamda uz malo čekanja.

Šarićeve i njeve rodjake u An­ze­ngruberu odlikuje človič­nost, ljudskost, ponekad i ma­lo glasnije emocionalne reakci­je i postupanja — ali to je to, zač ljudi idu u Anzengruber, a posebni prijatelji se sastaju u „privatnom kabinetu“ Jera da s nim uživaju u medjuvrimenu zabaranjoj plavoj magli, pred svim ali i u nogometu, ki gledaju iz cijeloga svita, ali najprije iz Hrvatske. Hajduk je ipak re­ligija, bila još tako slaba!

No, i Anzengruber je služ­beno zatvoren od pandiljka, 16 . marca. Tim bi od danas na sutra sedam ljudi bilo bez po­sla. Ali i u ovom se kaže ljudskost, pred svim i velikodušnost, mogli bi reći i empatija Ankice Šarić, jer, kako je rekla za Hrvatske novine „…Nisam otp­u­stila nijednu. Svim stojimo i nadalje na uslugu a za ov mi­sec im je sigurna plaća. Ča će biti dalje ćemo viditi, ali ufam s da će nam to država refundirati. Svi jur ljeta dugo kod nas djelaju. Ne morem je tako je­d­nostavo otpustiti. Najprvo neka potrošu svoj godišnji odmor, a pak ćedu imati i vrimensko nadomješćenje. Svi skupa vodimo brigu o tom.“

Ostaje samo ufanje, da ćedu vrata Anzengrubera vrijeda opet otvoriti, da ćemo najti Ša­rićeve i sve njeve pri najboljem zdravlju — i da ova institucija u Beču, poznata mnogim i u Gradišću, i nadalje stoji na ras­polaganje svim sladokuscem, kim ide za odličnim znamda i najboljim bečkim odreskom u Beču i okolici, za najboljim i najgušćim gulašon široko i da­leko, za sarmom kako ju nima ni na jugu a kamo li na sjeve­ru Europe itd. itd.        

(uredn.)